Main » 2010 » November » 13 » Dova u svjetlu kur*ana
0:20 AM
Dova u svjetlu kur*ana

 
"Reci: - Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkan, 77)
"A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli.” (El-Bekare, 186)
"Gospodar vaš je rekao: - Zovite Me (dovu Mi cinite), Ja cu vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom, uci ce u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)


Kur’an je Božija, dž.š., Objava, Rijec i Uputa. On je putokaz ljudima i jasan dokaz pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Objavljivan je Muhammedu, s.a.v.s., u vremenskom periodu od dvadest i tri godine njegove poslanicke misije. Prenesen je i sacuvan putem mutevatir predaje koja s naucne strane ne ostavlja ni najmanje sumnje u autenticnost onoga što se prenosi. Tako je svaka kur’anska rijec sacuvana baš onako kako je objavljena i muslimani imaju u potpunosti sacuvan izvornik svoje svete knjige.
Kur’an je Božiji, dž.š., govor koji je upucen covjeku: njegovim mislima, srcu, duši, bicu... To je govor koji izvješcuje covjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu dž.š., o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moci, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd...
To je Knjiga koju je Allah opisao na sljedeci nacin: 'A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upucuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.' (El-Maide, 15-16)
'Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu slicnu po smislu, cije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoce; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put nece moci uputiti.” (Ez-Zumer, 23.)
Allah, dž. š., objavio je Kur'an da bude "objašnjenje za sve; i uputa i milost i radosna vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.' (En-Nahl, 89)
Sa objavljivanjem Kur'ana postavljeni su temelji vjerovanja (akaida) i osnove islamskog vjerozakona (šerijata), kao i opca nacela islama, tj. njegovi osnovni principi u vjerskom, ideološkom, zakonodavom i moralnom pogledu.

Kur’an - knjiga dova

Evidentno je da Kur’an, pored svega navedenog, u sebi sadrži mnoštvo dova. Rijec dova (ar. du’ã) na bosanskome jeziku ima sljedeca znacenja: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba.
Ako bi se kazalo da je Kur’an, izmedu ostalog, knjiga dova – takva konstatacija bila bi tacna. Evo nekoliko primjera:
Prva kur’anska sura (El-Fatiha ili Fatiha) ustvari je jedna predivna dova. Njome se moli Svevišnji Stvoritelj da podari uputu na Pravi put. "Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, Sveopcem Dobrocinitelju, Milostivom, Vladaru Dana sudnjega! Samo Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoc tražimo! Uputi nas na pravi put, put onih kojima si Blagodat darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!” (El-Fatiha, 1-7)

Najduža kur’anska sura (El-Bekare) završava se takode divnom molbom (dovom) Svevišnjem: "Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nešto nehotice ucinimo! Ne tovari na nas breme kao što si tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje! (El-Bekare, 286)
Na pocetku trece kur’anske sure nalazi se sljedeca dova: "Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kad si nam vec na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost, Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! Gospodaru naš, Ti ceš sakupiti sve ljude na dan u koji nema nikakve sumnje!” (Ali ’Imran, 8-9) Pred kraj ove sure nalazi se dova onih koje Kur’an opisuje sa "ulu-l-elbãb” (razumom obdareni); oni se mnogo sjecaju Allaha i oni razmišljaju: Oni, takoder, mole: "Gospodaru naš, mi smo culi glasnika koji poziva u vjeru: ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i predi preko hrdavih postupaka naših, i ucini da poslije smrti budemo s onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obecao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ceš, doista, Svoje obecanje ispuniti.” (Ali ’Imrãn, 193-194)

U kur’anske dove spadaju i molbe koje su upucivali Allahovi poslanici kao i ljudi koji su opisani kao istinski vjernici. Primjer za to su sljedece dove:
Dova Adema, ’alejhi-s-selam, i njegove supruge koji su nakon pocinjenog grijeha molili za oprost: "Gospodaru naš, sami smo sebi nepravdu ucinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno cemo biti izgubljeni!” (El-A’raf, 23)

Dova Ibrahima, ’alejhi-s-selam: "Gospodaru moj, daj da ja i (neki) potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu (dovu) moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao racun!” (Ibrahim, 40-41)
Dova Zekerijjã’a, ’alejhi-s-selam, koji je u poznim godinama molio Stvoritelja da mu podari evlãda: "Gospodaru moj, podari mi od Sebe cestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!” (Ali ’Imran, 38)
Dova Junusa, ’alejhi-s-selam: (Lã ilãhe illã ente subhãneke inni kuntu mine-z-zãlimin) "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbijã’, 87)
Dova ibãdu-r-Rahmãn-a (Allahovih istinskih robova): "Gospodaru naš, poštedi nas patnje u Džehennemu, jer je patnja u njemu, doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište. Gospodaru naš, popdari nam u ženama našim i djeci našoj radost i ucini da se cestiiti u nas ugledaju!” (El-Furkãn, 65, 74)
Interesantno je da su dvije posljednje sure u Kur’anu casnom, takoder, u kontekstu dove jer se u njima traži Allahovo utocište i zaštita. U suri El-Felek (Svitanje) kaže se: "Reci: - Uticem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noci kada razastre tmine, i od zla smutljivca kada smutnje sije, i od zla zavidljivca kada zavist ne krije!” A u suri En-Nãs (Ljudi) traži se Allahova zaštita: "Reci: - Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džinova i ljudi!”
Kur’an je, dakle, poceo dovom, u sebi sadrži mnoštvo dova i završava dovom. To, po sebi, dovoljno govori o važnosti dove u životu vjernika.

Dova je kur’anski imperativ

Kur’an ne samo da je preporucio dovu putem ukazivanja na Allahove, dž.š., odabranike koji su mnogo dove cinili te se u njih treba ugledati, vec je dovu postavio u kategoriju onih stvari koje je Svevišnji Stvoritelj naredio. To je jasno vidi u sljedecim kur’anskim tekstovima:
"Gospodar vaš je rekao: - Zovite Me (dovu Mi cinite), Ja cu vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom, uci ce u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)

"Molite Gospodaru svog (dovu Mu cinite) skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)! Uistinu, On ne voli one koji prelaze granice onoga što je pravedno. Zato, ne širite pokvarenost po Zemlji nakon što je ona tako dobro uredena. I molite Ga s bojaznošcu i nadom. Allahova milost je doista blizu onih koji dobra djela cine.” (El-A’rãf, 55)
"Reci: - Zovite: ’Allah’ ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, njegova su imena najljepša.” (El-Isrã’, 110)
"Molite se Allahu (dovu mu cinite), iskreno Mu ispovijedajuci vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko!” (Gãfir, 14)
U svim navedenim ajetima upotrijebljen je imperativ glagola de’ã – jed’u (ud’u) što znaci: zovite, molite, prizivajte, dovu cinite…
Kur’an istice da Svevišnji Allah posvecuje pažnju ljudima iskljucivo zbog njihovih dova (moljenja) koja su pokazatelj njihove (svjesne) ovisnosti o Njemu i Njegovoj Volji. U posljednjem ajetu sure El-Furkan se kaže: "Reci: - Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkan, 77)
Svejedno da li cemo rijec du’ã koja je upotrijebljena u ovom ajetu razumjeti u njenom izvornom jezickom znacenju (a ono se odnosi upravo na dovu, moljenje) ili cemo to protumaciti u smislu ibãdeta (robovanja), jer nema pravog robovanja bez svjesnog i skrušenog moljenja (dove) kroz koje se ocituje sicušnost i ništavnost stvorenog i Velicina i Moc Stvoritelja.

Dova je covjekova potreba

Kur’an upucuje moljenju kao jednom od glavnih oblika obracanja covjeka svome Stvoritelju. Rijec salãt (namaz, molitva) u etimološkom pogledu ima znacenje dove – tvrde brojni autoriteti arapske jezikoslovne znanosti. Dakle, pet dnevnih namaza koji su obligatna vjerska dužnost svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki ustvari predstavljaju dovu koju vjerni upucuju svome Stvoritelju. Obavezno ucenje Fatihe na svakom rekjatu propisanih molitvi (namaza) ima svoj puni smisao, jer Fatiha je predivna dova kojom se traži Allahova uputa i milost.
Kur’an naucava da je svrha postojanja covjeka na ovom svijetu spoznaja Allaha Uzvišenog i robovanje iskljucivo Njemu, uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu. O tome Kur’an jasno govori u mnogo svojih tekstova.

Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., u jednom hadisu je rekao: (Ed-Du’ãu muhhu-l-’ibãdeti), "Dova je srž ibãdeta (robovanja).” U drugoj verziji ovog hadisa kaže se: (Ed-Du’ãu huve-l-’ibãdetu), "Dova – to je ibãdet!”
Iz spomenutog hadisa proizilazi da covjek nece moci ostvariti svrhu svoga postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha covjekovog postojanja je u tome da cini ibãdet svome Stvoritelju. Ibãdet, po ucenju islama, ne smije se svoditi samo na obredoslovne radnje. Naprotiv, on obuhvata cjelokupni ljudski život i kretanje. Suština ibãdeta je – kako se navodi u ovom hadisu - dova, tj. okrenutost covjeka svome Stvoritelju. Moljenje je jezgra svijesti i zamišljanja, nacin odnosa roba prema Gospodaru. Ono prodire u najdublje predjele bica i oblikuje osjecanje i mišljenje pa se njime usredsredenja na vlastito jastvo prevode u covjekovo okretanje Bogu i potcinjavanje Volji Njegovoj.
Zbog svega toga dova je covjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz covjekove ovisnosti o Stvoritelju. Bez dove covjek ne može ispuniti funkciju ibãdeta za koju Kur’an kaže da je zbog nje Svevišnji stvorio ljude.
Kur’an, takoder, istice dovu kao covjekovu potrebu koju on ispoljava u teškim i kriticnim situacijama. Traženje pomoci i zaštite u takvim situacijama je, generalno gledajuci, svojstveno covjeku bez obzira na njegova vjerska ubjedenja. Kur’an kaže: "Kada se u lade ukrcaju, iskreno se mole Allahu (dovu Mu cine), a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge njemu ravnim smatraju da bi pokazali nezahvalnost prema onome što im mi dajemo i da bi uživali. A znace oni!” (El-’Ankebut, 65-66)
"Kada covjeka snade nevolja, on Nam se moli: ili ležeci, ili sjedeci, ili stojeci. A cim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obracao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila.” (Junus, 12)


U dovi nema posrednika

U moljenju (cinjenju dova) na koje upucuje Kur’an nema posrednika izmedu covjeka (roba) i njegovog Gospodara (Rabba). To je jedan od temeljnih islamskih principa.
U Kur’anu se nalazi ovaj ajet: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli.” (El-Bekare, 186)
Evidentno je da Kur’an nalaže Poslaniku, a.s., da na pitanja koja mu se postavljaju uvjek kaže: "Kul!” – "Reci!”, kako bi se time skrenula pažnja na to da je Poslanik samo objekt primanja Objave. Medutim, na ovom mjestu je situacija drugacija. Ovdje se uz termin robovi spominje direktan odgovor na njihov poziv (dovu). Nije receno: "Reci im: - Ja sam blizu”, nego je Svevišnji Sobom preuzeo odgovor Svojim robovima cim su Ga zamolili kazavši: "Ja sam blizu, odazivam se dovi molitelja kad Me zamoli.” Time se htjelo naglasiti to da je dova direktna veza izmedu covjeka i njegovog Gospodara. U toj vezi nema posrednika.
Ovaj ajet izliva u srce vjernika sladak poziv, prisnu ljubav, smirujuce zadovoljstvo, pouzdanje i uvjerenje, tako da vjernik živi od toga u zadovoljstvu Uzvišenog, blizu poziva, osjecaju sigurnosti i cvrstoj odluci. U okviru ovog dragog druženja, ove mile blizine, ovog nadahnutog uslišavanja molbe usmjerava Allah svoje robove da udovolje Njegovom pozivu i vjeruju u Njega jer ce ih to odvesti na pravi put, uputu i dobro.

Dova i kategorije ljudi

Kur’an casni u vezi s dovom kategoriše ljude. Tako u suri El-Bekare veli: "Ima ljudi koji govore: - Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu! Takvi na onom svijetu nece imati ništa. A ima i onih koji govore: - Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sacuvaj nas patnje u ognju! Njih ceka nagrada koju su zaslužili, a Allah brzo svida racune.” (El-Bekare, 200-202)

Ovaj tekst odslikava dvije kategorije ljudi. Preokupacija prve grupe orjentisana je iskljucivo na ovaj svijet. Ona žudi za ovim svijetom, zaokupljena je njime. Spominje ga cak i kada se molbom obraca Allahu, jer je on jedina njihova preokupacija i jedini sadržaj koji popunjava njihovu prazninu, okružuje njihov svijet i zatvara ga. Njima Allah ponekad i podari njihov udio na ovom svijetu – ako to on odredi – ali na drugom svijetu oni nemaju nikakvog udjela!
Druga kategorija ljudi je širokih vidika i vecih duša. Oni su u kontaktu sa Allahom. Oni žele dobra ovoga svijeta, ali pri tom ne zaboravljaju ni udio na onom svijetu. Oni kažu: "Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sacuvaj nas patnje u ognju!” Oni od Allaha traže dobro i na ovom i na onom svijetu. Ne odreduju vrste dobra. Taj izbor ostavljaju Allahu. Allah bira njima ono što je za njih dobro, a oni su tim izborom zadovoljni. Oni imaju siguran udio.
Poznati hadiski ucenjak imam En-Nevevi u svom djelu posvecenom dovama i zikrovima Allahovog poslanika, s.a.v.s., (El-Ezkjãr) navodi predaju koju bilježe Buharija i Muslim od Enesa b. Malika, mladica koji je dugo vremena proveo u Poslanikovoj kuci s obzirom da ga je njegova majka stavila na raspolaganje Poslaniku, s.a.v.s., kada je prispio u Medinu. U toj predaji Enes, r.a., prica: - Dova koju je Poslanik, s.a.v.s., najviše ucio je: (Allahumme ãtina fi-d-dun’jã haseneten ve fi-l-ãhireti haseneten vekinã azãbe-n-nãr!) - "Gospodaru naš, podari nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sacuvaj nas patnje u ognju!”

Uvjeti za primanje dove

Za primanje dove postoje uvjeti i pravila ponašanja koja se moraju uzeti u obzir. Tu, prije svega, spada cvrsto vjerovanje u Allaha, dž. š., i iskreno obracanje Njemu.
Kur’an na više mjesta istice da Allah prima molbe ljudi, onda kada Mu se, u teškim životnim situacijama, iskreno obrate. Zbog te iskrenosti njihove molbe bivaju uslišene. Iz ovog proizilazi da dova onih koji nisu iskreni nece biti uslišena.
Prva pretpostavka iskrenosti je postojanje stabilne veze izmedu covjeka (roba) i njegovog Stvoritelja (Rabba). Te veza manifestira se kroz covjekovo prihvatanje Božijih zapovijedi i zakona. Ukoliko covjek prihvata i poštuje u svom prakticnom životu te zakone – onda je veza sa Stvoriteljem uspostavljena. U tom slucaju covjekove molbe koje upucuje svome Gospodaru bivaju uslišene.

Medutim, ukoliko covjek u svom životu ne uvažava niti slijedi Božije odredbe i zakone, onda je njegova veza sa Stvoriteljem prekinuta. A slati molbe putem prekinute veze je uzaludno!
U tom kontekstu su i sljedeca dva hadisa:
Muslim i Tirmizi prenose od Ebu Hurejre da je Vjerovjesnik, s.av.s., spomenuo covjeka koji je krenuo na dug put. Na tom napornom putu njegova kosa je postala neuredna a tijelo i odjeca prekriveni prašinom. Suocen s nedacama i opasnostima puta covjek je podigao ruke prema nebu moleci: 'Ja Rabb! Ja Rabb! – Gospodaru! Gospodaru!” - A negova hrana i pice su haram (nedozvoljeni)! Njegova odjeca je na haram nacin stecena! On se hrani haramom!! Pa kako da takvoj osobi dova bude uslišana?!
Poznati ashab, S’ad b. Ebi Vekkas, r.a., jednom je prilikom zamolio Allahovog poslanika, s.a.v.s., da moli za njega da njegove dove budu primljene kod Allaha, dž.š. Poslanik mu je odgovorio: "Neka ti hrana koju jedeš bude halal i na pošten nacin stecena, pa ce ti dove biti primljene!”
Dakle, i u jednom i u drugom slucaju vidimo da Poslanik upucuje na pridržavanje Allahovih normi i propisa u životu. Spominjanje hrane koju covjek jede, uz naznaku da ona treba biti dozvoljena i na pošten nacin zaradena, od suštinskog je znacaja jer covjek jeduci hranu održava svoj život. Da bi molbama bilo udovoljeno covjek se mora cuvati zabrana (harama) koje je odredio šerijat. Na taj nacin on potvrduje svoju iskrenost i odanost vjeri.
Odvdje je svakako korisno spomenuti dogadaj u vezi s poznatim sufijom, Ibrahimom b. Edhemom. Jednom prilikom on je otišao na pijacu u Basri a ljudi, kada su ga prepoznali, okupili su se oko njega i upitali ga: "Ibrahime, mi cinimo dove ali nam se one ne primaju! Možeš li nam objasniti zašto je tako?” On im je odgovorio: "Vaš dove se ne primaju jer su vaša srca višestruko umrtvljena: 1) Tvrdite da ste spoznali Allaha, ali ne izvršavate svoje obaveze prema Njemu; 2) Govorite da volite Allahovog poslanika, ali ste ostavili njegov sunnet; 3) Smatrate da je smrt istina, ali se za nju ne pripremate; 4) Vjerujete da je Džennet istina, al’ se za njeg slabo spremate; 5) Ubjedeni ste da je Džhennem istina a opet od njeg ne bježite; 6) Kada se probudite iz vašeg sna preokupirani ste tudim manama, a zaboravljate svoje!”

Druga stvar koju treba spomenuti kada se govori o primanju dove odnosi se na nacin i vrijeme u kojem se dova cini. Dova se mora ciniti odlucno i s uvjerenjem da ce biti uslišana. Poslanik, s.a.v.s., u tom pogledu kaže: "Allahu dovu upucujte sa cvrstim ubjedenjem da ca vam dovu uslišati! Znajte da Allah ne prima dovu covjeka cije je srce nemarno i rasijano!”
Dova se može ciniti u svako vrijeme, ali se treba koristiti prilikama za koje znamo na osnovu odredenih hadisa da je poželjno u njima doviti. O ovome je govorio poznati autoritet, imam Ebu Hãmid el-Gazãli, u svom kapitalnom djelu Ihjã’u ’ulumi-d-din. On kaže: "Dova ima deset ãdãba (stvari koje je lijepo ciniti):
1) Da se traži odabrano vrijeme kao što je Dan Arefata, mjesec ramazan, džuma (petak), zadnja trecina noci, vrijeme pred zoru itd.;
2) Da se iskoriste posebne prilike kao što su sedžda (dok je covjek na sedždi), sudar dvije vojske, spuštanje kiše, vrijeme dok se uci ikãmet (priprema za namaz) kao i poslije njega (prije stupanja u namaz), takoder, stanje srcane omekšanosti;
3) Okretanje prema Kibli s podignutim rukama (otvorenim dlanovima prema nebu). Na kraju dove lijepo je potrati rukama po licu;

4) Spustiti glas da bude izmedu poluglasnog govora i šaputanja;
5) Nastojati da se prvenstveno uce dove koje su prenesene tradicijom(ed-da’vãt el-me’surãt);
6) Dovu treba ciniti skrušeno i ponizno, u nadi i strahu, jer Allah, dž.š., kaže: "Molite Gospodaru svog skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)!” (El-A’raf, 55) Takoder, Svevišnji je rekao opisujuci neke Svoje odabranike cije su dove primljene: "Oni su se trudili da što više dobra ucine i molili su nam se u nadi i strahu, i bili su prema nama ponizni.” (El-Enbijã’, 90)
7) Prilikom ucenja dove odlucno tražiti, uz cvrsto ubjedenje da ce dova biti uslišana.
8) Biti krajnje uporan u cinjenju dove. Lijepo je jednu dovu ponoviti tri puta.
9) Zapoceti dovu zahvalom Allahu, dž.š., i salavatom na Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To isto uciniti i na kraju dove.
10) Pokajati se (tevbu uciniti), vratiti tude hakove, zatražiti halala od onih kojima je nepravda ucinjenja i istinski se okrenuti Allahu. To je suštinsko i najvažnije kada je u pitanju primanje dove.”
O tome koliko covjek treba biti ustrajan u cinjenu dove svjedoce sljedeci hadisi Allahovog poslanika:
Buharija i Muslim prenose da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: "Prima se dova svakom od vas ukoliko ne žuri i ne dodaje: - Obracao sam se molbom i nije mi primljena!”
Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "covjekova dova biva primljena osim u slucaju molbe za neki grijeh, prekid rodbinske veze ili kada se traži da se molba udovolji odmah. Neko upita: - Božiji poslanice, šta to znaci da neko traži da mu bude brzo udovoljeno? Vjerovjesnik, ’alejhi-s-selam, odgovori: - To je da doticni kaže: - Molio sam i molio i nisam primijetio da mi je molba primljena, - udaljio se tada i prestao da moli.”

Takoder, važno je imati u vidu da covjeku nije poznato na koji nacin ce biti primljena njegova dova. To najbolje odslikava hadis u kojem Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže:
"Nijedan musliman nece moliti za neku stvar koja nije grijeh i kojom se ne prekidaju (remete) rodbinske veze a da mu Allah, dž. š., nece zbog te dove dati jednu od tri stvari: 1) Primice mu njegovu dovu tako što ce mu dati na dunjaluku ono za što je molio; 2) Ili ce mu odgoditi ono za što moli pa mu to dati na Sudnjem danu; 3) Ili ce zbog te dove od njega otkloniti neku nesrecu i belaj.”
Molim Allaha Uzvišenog da nas ucini od onih koji mnogo dove cine ugledajuci se pri tome u Allahovog odabranika i miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., koji je cesto ucio ove dove: "Bože, udalji od mene grijehe moje onako kako si udaljio istok od zapada. Bože, ocisti me od grijeha onako kako je bijela odjeca ocišcena od necisti. Bože, grijehe moje operi vodom, snijegom i pljuskom.” "Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sacuvaj nas patnje u ognju!”
 
 
Category: hfz. dr. Safvet M.Halilovic | Views: 187 | Added by: Harun | Tags: hfz. dr. Safvet M.Halilovic | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
ONLINE RADIO
youtubekanal
BannerFans.com
Kategorije Hadisa
Anketu
Klanjate li pet puta dnevno?
[ Rjezultat ]
Ukupno Glasove 216
Kalendar