Main » 2010 » November » 13 » Poslanikovo djetinjstvo
0:17 AM
Poslanikovo djetinjstvo


Sira – Muhammedov, sallallahu 'alejhi ve sellem, životopis (6)

Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, posljednji je Allahov Poslanik. Allah Uzvišeni ga je odabrao da dostavi Njegovu poruku i uputu ljudima. Slanje Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem, najveća je milost i blagodat Gospodara svjetova. On, kao dostavitelj Allahove riječi i upute, uzor je ljudima u svim segmentima života. Zato je poznavanje Poslanikovog životopisa od izuzetne važnosti za svakog čovjeka; za muslimane zbog toga što ne mogu biti pravi vjernici osim ako se ugledaju u Poslanika i njegov život, a za nemuslimane zbog toga što bi trebalo, prije konačnog suda o Muhammedu i njegovoj misiji, da upoznaju njegov život i djelo. U ovom prilogu govori se o Poslanikovom, sallallahu 'alejhi ve sellem, djetinjstvu i teškim životnim okolnostima koje su pratile kao i poukama koje se iz toga mogu izvući.

Muhammedov, s.a.v.s., otac 'Abdullah umro je prije rođenja svog sina. To se desilo za vrijeme povratka s jednog putovanja u Šam. Na povratku se zaustavio radi odmora u Medini, gdje je živio njegov dajdža. Tu se razbolio i nije mogao nastaviti put s karavanom. Kada je karavan stigao u Mekku, 'Abdu-l-Muttalib je odmah poslao svog najstarijeg sina El-Harisa u Medinu kako bi pomogao 'Abdullahu da se vrati kući. Međutim, po dolasku u Medinu El-Haris saznaje da je 'Abdullah umro i da je ukopan u Medini. El-Haris se vratio u Mekku da bi obavijestio svog ostarjelog oca i 'Abdullahovu suprugu Aminu o tom bolnom događaju. Ona je u to vrijeme bila trudna i, otprilike, dva mjeseca nakon toga rodit će Muhammeda, s.a.v.s. Sve što je 'Abdullah ostavio iza sebe bilo je pet deva, manje stado ovaca i abesinska robinja Bereke, s nadimkom Ummu Ejmen, koja je, kako saopćavaju biografska djela, odgojila Poslanika, s.a.v.s.

Kod dojilje Halime u plemenu Benu Sa'd

U vrijeme kada je rođen Muhammed, s.a.v.s., među uglednim arapskim porodicama bio običaj da svoje sinove šalju u pustinju gdje su, uz dojilje, provodili dio svog djetinjstva u nekom beduinskom plemenu. To se činilo iz više razloga: a) u pustinji, za razliku od gradova gdje su često harale razne epidemije, smrtnost djece bila je znatno manja; b) pustinjski svježi zrak bio je ljekovit ne samo za dječije tijelo, već je to blagotvorno djelovalo i na njihovu dušu; c) u pustinji su djeca bila u prilici da lakše nauče čisti arapski jezik, s obzirom da su urbane sredine imale izvjesne doticaje sa drugim narodima i kulturama što je uzrokovalo i određene promjene u jeziku. Dobro poznavanje svog jezika za Arape je imalo izuzetno veliki značaj jer se vrijednost čovjeka procjenjivala njegovom rječitošću, a poezija je bila kruna te rječitosti. Imati pjesnika u porodici bilo je nešto čime su se svi ponosili, a najbolji pjesnici gotovo uvijek su poticali iz nekog pustinjskog plemena, jer je upravo jezik u pustinji bio najbliskiji pjesništvu.
To su bili glavni razlozi zbog kojih su ugledne arapske porodice slale djecu da prve godine svoga djetinjstvo provedu u pustinji. Mekka, kao centar i svetilište predislamskih Arapa, u tome nije bila nikakav izuzetak, pogotovo ako se ima u vidu da su se u njoj često javljale epidemije, što je rezultiralo visokim procentom smrtnosti djece. Zbog toga su Mekkelije slale svoju djecu u pustinju kako bi na čistom zraku tjelesno ojačala, duhom očvrsnula i progovorila čistim arapskim jezikom. Uz to, život u pustinji pružaoje je odličnu priliku da djeca, u ranoj mladosti, nauče vještinu jahanja.
Neka plemena koja su živjela u pustinji uživala su veliki ugled među Arapima upravo zbog toga što su bila poznata po tome što su osiguravala kvalitetne dojilje i lijepo se brinula o odgoju primljene djece. Jedno od tih plemena bilo je pleme Benu Sa'd ibn Bekr, čija se teritorija prostirala jugoistočno od Mekke. Poslanikova majka Amina željela je svog sina povjeriti nekoj ženi iz tog plemena.
Pozanti historičar i biograf Ibn Hišam u svom djelu Sira bilježi izjavu Halime, žene koja je pripadala plemenu Benu Sa'd i uzimala djecu na dojenje. Ona je, u vrijeme kada je Muhammed, s.a.v.s., rođen, krenula sa svojim mužem Harisom u Mekku kako bi našli novorođenče iz neke ugledne i bogate kurejševićke porodice:

'Bilo je to' - pričala je - 'u vrlo sušnoj godini koja nam ništa ostavila nije. Izašla sam na jednom zekastom magarcu; sa sobom smo vodili i našu oronulu devu. Te noći niko od nas nije zaspao od djeteta koje je silno plakalo od gladi. U mojim grudima nije bilo ništa da ga utješi, a ni u deve nije bilo mlijeka da ga nahrani. Samo smo čekali oblak i rasterećenje. Jahala sam na magarcu i jahanje mi je bilo tako dotužilo da smo od slabosti i iznurenosti jedva izdržavali. Tako smo, tražeći dojenčad, stigli do Mekke. Svakoj od nas koje smo išle ponuđen je Muhammed, s.a.v.s., ali ga je svaka odbila kad joj je rečeno da je siroče. Mi smo, naime, od djetetova oca očekivale nagradu, i mislile smo: 'Šta može uraditi njegova majka i djed?' Stoga ga nismo željele. Međutim, sve žene osim mene su već bile uzele po jedno dojenče, i kad smo se spremali za povratak, rekla sam svom mužu: 'Ja, Boga mi, ne želim da se jedina među svojim prijateljicama vratim bez dojenčeta. Ipak ću otići do onog siročeta i uzeti ga!' 'Kako hoćeš', rekao je on. 'Možda će nam Allah u njemu dati berićet!''
'Otišla sam do njega i uzela ga', nastavila je Halima, 'a to sam uradila samo zato što nisam našla nikog drugog. Međutim, kad sam ga donijela na svoju jahaću životinju i stavila ga sebi u krilo, moje grudi su se trgle prema njemu s obiljem mlijeka! On je dojio sve dok se nije zasitio. S njim je dojio i njegov brat, pa se i on zasitio. Potom su obojica zaspali, premda, kako sam rekla, od našeg sina prethodne noći nismo mogli spavati. Moj muž je zatim je prišao našoj oronuloj devi i iznenada ustanovio da joj je vime puno mlijeka. Pomuzao ju je i mi smo se dobro napili njenog mlijeka, tako da više nismo bili ni gladni ni žedni. Zanoćili smo i proveli jednu predivnu noć! Kada je svanulo, moj muž je rekao: 'Znaš, Halima uzela si blagoslovljeno stvorenje.''
Biografska djela bilježe da je Božiji blagoslov (bereket) pratio Poslanika, s.a.v.s., gdje god je on išao. Vraćajući se iz Mekke u područja plemena Benu Sa'd, Halimini i saputnici njenog muža Harisa bili su uveliko iznenađeni: magarac na kojem je jahala Halima išao je takvom brzinom da ga niko nije mogao stići. Halimine prijateljice govorile su: 'Kćeri Ebu Zu'ejba, sačekaj nas! Pa je li to isti magarac s kojim si i pošla?' 'Jeste, onaj isti', odgovorila je Halima.

Kada su stigli na teritoriju plemena Benu Sa'd – a to je bilo neplodno područje i trava za ispašu stoke bila je prava rijetkost - Halima i njen muž primijetili su da, nakon što im je pristiglo blagoslovljeno dojenče, njihovo stado svake večeri dolazi sito i puno mlijeka. Muzli su i pili to mlijeko, dok drugi u vimenima svoje stoke nisu ništa nalazili. Vlasnici stoke govorili su svojim pastirima: 'Pobogu, napasajte i vi tamo gdje napasa Halimin pastir!' Međutim, njihova stoka je i dalje hodala gladna, ne dajući mlijeka. Halima i njena porodica imali su višak i obilje, za cijele dvije godine koje je Muhammed, s.a.v.s., proveo kod njih kao dojenče.
Poslanik, s.a.v.s., brzo je rastao na čistom pustinjskom vazduhu. Kad je napunio dvije godine, bio je dobro građeno dijete i tečno je govorio arapski jezik. Halima ga je tada odbila od sise i odvela ga njegovoj majci Amini u Mekku, mada je silno željela da on ostane i dalje kod njih radi blagostanja i berićeta koje im je donio. Zato je pokušala nagovorit Aminu da još neko vrijeme ostavi Muhammeda kod njih kako bi još ojačao. S obzirom da su se u Mekki često javljale epidemije, Amina je pristala i Muhammed, 'alejhisselam, ponovo se vratio sa svojom majkom po mlijeku u pustinju gdje će provesti, otprilike, dvije naredne godine.

U tom periodu on je dodatno ojačao i još bolje naučio arapski jezik. Kada je napunio četiri godine desio se događaj koji je natjerao Halimu i nenog muža Harisa da blagoslovljeno dijete ubrzo vrate njegovoj majci. Naime, jednoga dana, dok je Muhammed, 'alejhisselam, bio sa janjcima iza šatora, Halimin sin (Poslanikov brat po mlijeku), dotrčao je i, sav uplašen, rekao: 'Onaj moj kurejšijski brat! Odvela ga dvojica ljudi u bijelom, otvorila mu prsa i nešto po njima rukama čeprkali.' Halima i Haris požuriše ka Muhammedu i nađoše ga kako stoji, samo je bio blijed. Kada su ga upitali šta je bilo, on je rekao: 'Došli su dvojica ljudi u bijelom, položili me na zemlju, otvorili mi prsa i tražili nešto, ne znam šta.' Kada je odrastao, Poslanik, s.a.v.s., o tom događaju je podrobnije govorio: dvojica ljudi obučenih u bijelo bili su, zapravo, dvojica meleka (Džebrail i Mikail) i oni su iz njegovih prsa izvadili šejtanski udio i pakost koju ljudi, kao ljudska bića, mogu imati.
Taj događaj zabilježen je u gotovo svim sirama. Također, prenesen je u relevantnim hadiskim djelima kao što su Muslimov Sahih i Ebu Ja'lov Musned. Zabilježili su ga i drugi hadiski autoriteti, poput imama Ebu Nu'ajma i Ibn 'Asakira. Otvaranje Poslanikovih, s.a.v.s., grudi ponovljeno je još dva puta: pred početak primanja Objave i prilikom Isra'a i Mi'radža. Postoje autori koji su pokušali opovrgnuti taj događaj dovodeći u sumnju autentičnost predaje koja o tome govori ili putem dokazivanja teze da je Poslanikov život bio oslobođen od bila čega iracionalnog i misterioznog. Smatramo da se taj događaj uistinu desio jer je prenesen putem autentične predaje u relevantnoj hadiskoj literaturi i predstavlja jednu od Poslanikovih, s.a.v.s., mudžiza (nadnaravnih djela). Dr. Muhammed Ebu Šehbe, u Siri je ponudio izuzetno kvalitetne i utemeljene odgovore onima koji imaju dilema kada je u pitanju spomenuti događaj.
Nakon tog događaja, Halima i Haris su, bojeći se za sigurnost djeteta koje im je bilo povjereno, požurili u Mekku i vratili Muhammeda, 'alejhisselam, njegovoj majci Amini. Time je započela nova faza Poslanikovog, s.a.v.s., djetinjstva.

Potrebno je istaći da je vrijeme koje je Poslanik, s.a.v..s, proveo u pustinji na njega izvršilo veliki utjecaj, pa su Halima i njen narod ostali predmet njegove ljubavi i divljenja tokom cijelog života. Kada je Halima došla u posjetu Muhammedu, 'alejhisselam, nakon njegovog vjenčanja s Hatidžom, a bila je nastupila suša, vratila se s kamilom punom vode i četrdeset grla stoke. Svaki put kada je Halima posjećivala Muhammeda, 'alejhisselam, on je, u znak poštivanja, razastirao svoj ogrtač da bi ona sjela na njega. Kada je Šejmu, Haliminu kćerku i Poslanikovu sestru po mlijeku, zarobila muslimanska vojska zajedno s pripadnicima plemena Benu Hevazin nakon opsadeTaifa, Poslanik ju je oslobodio i vratio njenom narodu kako je i željela.

Muhammed, 'alejhisselam, kao jetim

Božija sudbina i određenje htjeli su da Muhammed, 'alejhisselam, ne živi dugo ni sa svojom majkom. U šestoj godini života on, u društvu majke i robinje Ummu Ejmen, odlazi u posjetu svojim dajdžama i rodbini u Medini. Tom prilikom majka mu je pokazala kuću u kojoj je umro njegov otac i mezar gde je ukopan. Nakon mjesec dana boravka u Medini, majka Amina odlučila je da se vrate u Mekku i, prilikom povratka, u mjestu El-Ebva' dvadeset tri milje južno od Medine, ona se razboljela i uskoro umrla. Tu je i ukopana a Ummu Ejmen je ucviljeno dijete vratila u Mekku. Od tada je Muhammed, 'alejhisselam, postao dvostruko siroče. O tome govori i Kur'an časni: Zar (ti Muhammede) siroče nisi bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao pa te na Pravi put uputio. (Ed-Duha, 6-7)

Nakon toga, brigu o njemu preuzima djed 'Abdu-l-Muttalib koji je tada bio već u poznim godinama. On je, inače, osjećao veliku naklonost i ljubav prema svom unuku. Kao čovjek od velikog ugleda imao je poseban autoritet među Kurejševićima i često je sjedio pored Kabe, arapskog svetilišta. Mjesto gdje je on sjedio bilo je označeno posebnim jastučetom i 'Abdu-l-Muttalibova djeca ne bi sjedila na jastučetu već pored njega. Međutim, kada je Muhammed, 'alejhisselam, dolazio kod Kabe, njegov djed bi ga svaki put stavljao da, pored njega, sjedi na tom jastučetu, što je predstavljalo veliku počast.
Kada je Muhammed, 'alejhisselam, ostao bez oba roditelja, njegov djed je prema njemu pokazivao još veću naklonost. Vodio ga je čak i u Sabor (Daru-n-nedve), gdje su se vodeći ljudi, svi preko četrdeset godina životne dobi, okupljali da raspravljaju o raznim životnim pitanjima. 'Abdu-l-Muttalib, koji je tada imao oko osamdeset godina, nije se ustručavao pitati sedmogodišnjeg dječaka za mišljenje o pitanjima o kojima se raspravljalo. Na upit svojih sagovornika zašto to čini, on je odgovarao: 'Pred mojim unukom stoji velika budućnost.'
Dvije godine nakon majčine smrti, tj. kada je Muhammed, 'alejhisselam, navršio osam godina, umire mu i njegov djed. To se desilo devete godine od Godine slona. Nakon toga, o Muhammedu, 'alejhisselam, brinu njegov amidža Ebu Talib i njegova supruga Fatima.
Ebu Talib je, s obzirom da bio sin 'Abdu-l-Muttalibov, imao veliki ugled ali je bio siromašan i imao je mnogo djece. Uprkos siromaštvu, Ebu Talib je bio izuzetno plemenit i gostoljubiv čovjek što mu je pribavilo veliko poštovanje među Kurejševićima. Od tog vremena, kada je Muhammed, 'alejhisselam, kao osmogodišnje siroče stigao u njegovu kuću, Ebu Talib će do kraja života (tj. više od od četrdeset godina) biti Poslanikov zaštitnik.
Kada je Muhammed, 'alejhisselam, došao u kuću svoga amidže, gdje je bilo mnogo usta koja treba nahraniit, počeo je da radi i privređuje. čuvao je, za sitne novčiće, stada nekih kurejševićkih porodica na proplancima Mekke. Tog perioda Poslanik se sjećao i kasnije, a u hadisu koji bilježi Buharija u Sahihu, rekao je: Allah nije poslao nijednog poslanika a da on nije čuvao ovce. (Ma bea'sellahu nebijjen illa ve kad re'a el-ganem).
Poslanik je taj posao radio gotovo trinaest godina, tj. do svoje dvadeset i prve godine života, kada se počeo baviti trgovinom. Tako je zarađivao za svoje životne troškove i nije bio na teret svome amidži koji je imao brojnu porodicu.

Jednom prilikom, kada je Muhammed, 'alejhisselam, napunio dvanaest godina, Ebu Talib koji se, inače, bavio trgovinom, krenuo je na put u Šam. Njegov bratić ga je zamolio da ga povede sa sobom i on se složio. Kada su stigli do Busre, nadomak Šama, zaustavili su se na jednom odmorištu. U blizini se nalazila jedna isposnička ćelija u kojoj je, iz generacije u generaciju, živio po jedan kršćanski monah. Kada bi jedan umro, drugi bi zauzimao njegovo mjesto nasljeđujući sve što se nalazilo u ćeliji. Tu su se nalazili i neki stari rukopisi. Behira (ar. Buhajra), monah koji je tada živio u ćeliji, bio je dobro upoznat sa sadržajem tih rukopisa. U jednom od njih bilo je zapisano drevno kazivanje da će se među Arapima pojaviti poslanik. On je osjećao da je vrijeme tog poslanika blizu.

Kada se karavana u kojoj su se nalazili Ebu Talib i Muhammed, 'alejhisselam, primakla, on je vidio nešto neuobičajeno: mali niski oblak pratio je karavanu krećući se tako da je uvijek bio između sunca i jednog ili dva putnika. To je privuklo njegovu pažnju, pogotovo kada je vidio da i oblak stane kad karavana stoji. Odlučio je da ispita taj slučaj, pripremio je hranu i pozvao putnike dasvrate kod njega. Kada je vidio Muhammeda, 'alejhisselam, Behira je na njemu prepoznao znake poslanstva a nakon razgovora s njim u to se, u potpunosti, i uvjerio. Posavjetovao je Ebu Taliba da tog dječaka vrati kući i da ga čuva od židova, jer ako oni prepoznaju na njemu ono što je on prepoznao – mogli bi da mu naude. Brižljivi amidža poslušao je taj savjet i, s pratnjom, vratio svog bratića u Mekku, nastavivši sam putovanje u Šam.

Pouke roditeljima, omladini i da'ijama

Poslanikov životopis izuzetno je korisno i poučno štivo. Svaka faza Poslanikovog života sadrži brojne poruke i pouke. Iz događaja u vezi s Poslanikovim djetinjstvom možemo izvući sljedeće pouke:
1) Ono što je Allah, dž.š., odredio čovjeku – to je hajr za njega. Muhammed, 'alejhisselam, odrastao je kao jetim (siroče), ali to nije bilo smetnja na putu njegovog stasavanja i pripremanja za poslaničku misiju. Štaviše, to mu je pomoglo da već od ranog djetinjstva vodi brigu o sebi i ne čeka da neko drugi, umjesto njega, radi i završava poslove. Roditelji, umjesto da maze svoju djecu, trebalo bi da ih pripremaju i osposobljavaju za život, životne zadaće i izazove.
2) Djeca koja imaju roditelje i žive u njihovom okrilju i brizi, treba da budu svjesna te blagodati, jer im ona može biti i uskraćena.
3) Da'ija treba biti osoba visokih humanističkih vrijednosti. Njemu je potrebno puno ljudskih osjećanja koja će učiniti da saosjeća sa slabima i beznadežnima u njihovim patnjama i iskušenjima. To se najbolje stiče vlastitim životnim iskustvom, tj. proživljavajući nedaće koje proživljavaju ti jadnici, jetimi, siromasi i beskućnici.
4) Ukoliko da'ija ili osoba koja želi popraviti stanje društva potiču iz ugledne porodice – to će im pomoći da ih drugi bolje slušaju, jer se da'ijama i reformatorima neugledna roda i nepoznata porijekla obično upućuju prigovori. Zato je višestruko korisno da iz tog društvenog staleža bude onih koji će biti angažovani na planu islamskog misionarstva i reforme društva općenito.
5) Pozivati Allahu, dž.š., i rukovoditi organizacijom koja se bavi takvim zanimanjem može samo pametna i razborita osoba. Ljudi prosječnih umnih sposobnosti daleko su od toga da bi mogli voditi duhovni, misaoni i socijalni preporod jednog društva.
6) U svome životu da'ija trebada se oslanja na lični rad i izvor prihoda u kojem nema molbe, poniženja i prezira. Iskrene i ponosne da'ije preziru da žive od sadake i davanja ljudi. Na taj način oni se mogu, bez straha i bojazni, suprotstaviti zlu i neredu u društvu i oživjeti duh časti, iskrenosti i pravednosti među sljedbenicima ummeta.
 
 
Category: hfz. dr. Safvet M.Halilovic | Views: 232 | Added by: Harun | Tags: hfz. dr. Safvet M.Halilovic | Rating: 0.0/0
Total comments: 0
Only registered users can add comments.
[ Registration | Login ]
ONLINE RADIO
youtubekanal
BannerFans.com
Kategorije Hadisa
Anketu
Klanjate li pet puta dnevno?
[ Rjezultat ]
Ukupno Glasove 216
Kalendar