Rijeci Uzvišenog Allaha: "One koji su vjerovali i one koji su bili Jehudije, i nasranije, i Sabejci - one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela cinili, - doista ceka nagrada od Gospodara njihova: nicega se oni nece bojati i ni za cim nece tugovati!"


(Prijevod znacenja - El-Bekare, 62.)




Kaže Es-Suddi: "Vjerovanje Židova se ogledalo u pridržavanju Tevrata i prakse Musaa, alejhisselam, dok nije došao Isa, alejhisselam, pa kada se on pojavio, onaj ko bi se pridržavao Tevrata i prakse Musaa, alejhisselam, i ne bi to ostavio niti bi slijedio Isaa, alejhisselam, bio je od propalih. Vjerovanje nasranija (sljedbenika Isaa, alejhisselam,) se ogledalo u pridržavanju Indžila i vjerozakona Isa-a. Takvi su bili vjernici od kojih se to prihvata, dok nije došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ko ga ne bude od njih slijedio, i ne bude ostavio vjerozakon Isaa i Indžila, bio bi upropašten." (Tefsir Ibni Kesir,1/138-139) Tako je, u slucaju da nastavi slijediti ispravan vjerozakon prijašnjih poslanika, nakon što Uzvišeni pošalje novog, jer se time suprotstavlja Njegovoj naredbi i želji i pretpostavlja Mu slijedenje svojih strasti koje time uzima za svoje božanstvo koje slijedi mimo naredbi Stvoritelja, pa, ustvari, i ne slijedi prijašnji vjerozakon.

Šta tek reci za one koji slijede iskrivljeni vjerozakon i vjerovanje koji su puni kontradiktornosti, a odbacuju novu izvornu i orginalnu Božiju Objavu. Nema sumnje da su takvi na jasnoj zabludi i oni mogu ocekivati za svoj pogrešan trud i nastojanja samo veliku kaznu i vjecnu patnju, a nece imati druge prilike, kada dodu na Sudnji dan, da se isprave i promijene svoja vjerovanja i djela. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: "Tako mi Onoga u cijoj je ruci duša Muhammedova, ne cuje za mene niko od ovih naroda, niti Židov, niti kršcanin, a zatim umre ne povjerovavši u ono sa cime sam poslan, a da nece biti od stanovnika vatre." (Muslim i Ahmed ibni Hanbel)


Rijeci Uzvišenog Allaha: "One koji su vjerovali" odnose se na muslimane, koji su povjerovali i slijedili posljednjeg Allahovog poslanika i vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, do Sudnjeg dana, a nazvani su mu'minima-vjernicima po iskrenom i cvrstom vjerovanju po kome se prepoznaju i odlikuju nad drugima i zato što vjeruju u sve vjerovjesnike i poslanike i u sve od gajba (nevidljivog).

Rijeci Uzvišenog Allaha: "i one koji su bili jehudije" se odnose na sljedbenike Musaa, alejhisselam, koji su slijedili Tevrat i Musaov Vjerozakon do pojave Isaa, alejhisselam. Opisuje nam Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kako ce pravi vjernici i sljedbenici Musaa alejhisselam, biti sa njim na Sudnjem danu. "Predoceni su mi narodi, pa bi prolazio vjerovjesnik i sa njim jedan covjek, i vjerovjesnik, a sa njim dvojica, i vjerovjesnik, a sa njim manja skupina, i vjerovjesnik, a nije sa njim niko, pa ugledah veliko crnilo koje zastrije horizont, pa poželjeh da bude moj ummet, pa bi receno: "Ovo je Musa u svom narodu, zatim" mi bi receno:"Vidi", pa ugledah veliko crnilo koje zastrije horizont, te mi bi receno: "Pogledaj ovoliko i ovoliko", te vidjeh veliko crnilo koje zastrije horizont, pa se rece:" Ovi su tvoj ummet, a sa ovima sedamdeset hiljada ispred njih ulaze u Džennet bez racuna." (Muttefekun alejh)


Nazvani su jehudijama po rijeci tehevvud, što znaci vracanje i pokajanje. Kaže Musa, alejhisselam: "I dosudi nam na ovom svijetu dobro, i na onom svijetu, - mi se, uistinu, vracamo Tebi !" (Prijevod znacenja - El-Ea'raf, 156.)

Moguce je da su nazvani jehudijama-pokajnicima po velikom pokajanju koje su ucinili nakon obožavanja zlatnog teleta u periodu kada je Musa, alejhisselam, otišao na Turi Sina planinu, gdje je primio Tevrat napisan na plocama od Uzvišenog Gospodara. Njihovo pokajanje se ogledalo u medusobnom ubijanju dok im Stvoritelj nije oprostio. Ima mišljenja da su nazvani jehudima po najstarijem sinu Ja'kuba, alejhisselam, Jehuzi. Neki smatraju da je ovo ime došlo od rijeci hevade, što znaci medusobna ljubav, pa su voljeli i pazili jedni druge. Ebu 'Amr ibnul 'Ala zastupa mišljenje da je njihovo ime nastalo od toga što su uceci Tevrat, pokretali se (yetehevvedun). Oni se i u svojim molitvama njišu i pokrecu.


Rijeci Uzvišenog Allaha: "i nasranije" se odnose na sljedbenike Isaa, alejhisselam koji su slijedili Indžil i Isaov Vjerozakon do pojave Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon što je Uzvišeni poslao Svoga poslanika Isaa, alejhisselam, palo je u dužnost Izraelicanima da ga slijede i budu mu pokorni, te drugacije vjerovanje i vjerozakon nisu bili priznati. Nazvani su nasranijama po rijeci ensar, što znaci pomagaci, tj. oni koje je pozvao Isa alejhisselam, da pomognu njega i njegovu vjeru. Kaže Uzvišeni: "Kao što rece Isa sin Merjemin: "Ko su moji pomagaci na putu ka Allahu." - Ucenici odgovoriše: "Mi smo Allahovi pomagaci." (Prijevod znacenja - Es-Saff, 14.), a poznati su i po svome medusobnom potpomaganju i samilosti. Ima mišljenja da su ovako nazvani po mjestu Nasiri (Nazaret) u Palestini, po kome je njihov poslanik nazvan Isa Nazarecanin, pa su i oni dobili to ime. Naziv krscani za takve je netacan i tendenciozan i nikako se ne bi smio naci u prijevodima znacenja Kur'ana kod ovog i slicnih ajeta. Pogledajmo kako Uzvišeni Gospodar kaže o onima koji se predstavljaju kao nasranije (pomagaci Božije vjere), a, ustvari, oni su je zapostavili: "Mi smo zavjet uzeli i od onih koji govore:" Mi smo nasranije", pa su veliki dio onoga cime su opominjani zapostavili, zato smo medu njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili, a zasigurno ce ih Allah obavijestiti o onome što su radili." (Prijevod znacenja - El-Mai'de, 4.) Obratimo pažnju na kur'anske rijeci "od onih koji govore" tj. njihova veza sa pravim vjerovanjem je samo govor koji nema svoga temelja u njihovim djelima i stvarnosti. Uzvišeni Allah kršcanima, tj. onima koji su uzeli raspece i krst ili križ za svoje vjerovanje, prijeti žestokom kaznom zato što to nije Isaov nauk, vec izmišljotina onih koji htjedoše pokvariti vjeru nasranija. Kaže Uzvišeni: "A nisu ga ni ubili ni raspeli, vec im se pricinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razišli, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagadali; a sigurno je da ga nisu ubili, vec ga je Allah uzdigao Sebi. - A Allah je Silan i Mudar." (Prijevod znacenja - En-Nisa', 157-158.)

A kada se radi o vjerovanju u trojstvo, koje je prisutno kod kršcana, onda je Allahov sud sljedeci: "Nevjernici su oni koji govore: "Bog je - Mesih, sin Merjemin!" A Mesih je govorio: "O sinovi Israilovi, obožavajte Allaha, i mog i vašeg Gospodara! Ko drugog Allahu pridruži, takvome je Allah zabranio Džennet, a njegovo boravište je vatra; a nepravednicima nece niko pomoci. Nevjernici su oni koji govore: "Allah je jedan od trojice!"A nema nikakvog drugog boga osim jednog Boga! I ako se ne produ onoga što govore, bolna patnja ce, zaista, stici svakog od njih koji nevjernik bude. Zašto se oni ne pokaju Allahu i ne zamole oprost od Njega, ta Allah prašta i samilostan je." (Prijevod znacenja - El-Mai'de, 72.-73.)


Nakon što je Uzvišeni poslao Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao pecat svim vjerovjesnicima i poslanika cijelom potomstvu Ademovom do kraja svijeta, palo je u dužnost nasranijama, i svima drugima, da u njega vjeruju i da mu povjeruju u onome što je rekao i da mu budu pokorni u onome što je naredio i da prestanu sa onim što je zabranio, a drugacije vjerovanje i vjerozakon nece biti priznati do Sudnjeg dana. Kaže Uzvišeni: "Allahu je prava vjera jedino - Islam." (Prijevod znacenja - 'Ali-Imran, 19.) i kaže: "A onaj koji želi neku drugu vjeru osim Islama, nece mu biti primljena, on je na buducem svijetu od propalih." (Prijevod znacenja - El-Mai'da, 85.)

Što se tice Sabejaca, to je skupina posjednika Knjige koji uce Zebur, kako to kaže Ebul-Alijeh i Er-Rebi' ibnu Enes i Es-Suddi i Ed-Dahhak i Ishak ibnu Rahivejh i zato kaže Ebu Hanife i Ishak: "Nema smetnje da se jede meso životinja koje su oni zaklali i da se ženi njima." Pitan je Vehb ibnu Munebbih o Sabejcima, pa je rekao: "To je narod koji zna samo za Allaha, koji nemaju šerijat (vjerozakon) po kome rade, a nisu ucinili nevjerstvo." Kaže El-Halil: "Oni smatraju da su na vjeri Nuha alejhisselam." Ibnu Kesir uzima za najjace mišljenje da je to narod koji nije na vjeri jehudija, niti nasranija, niti medžusija, niti mušrika, vec su oni ostali u cistoj prirodi, nemaju nekog odredenog propisanog im vjerovanja koje slijede i prihvataju. Zato su mušrici u Mekki nazivali Sabiinima, sve one koji su primili Islam, jer nisu slijedili neku od postojecih vjera u to vrijeme. (Tefsir Ibni Kesir, 1/140.)


Rijeci Uzvišenog Allaha: "one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela cinili", objašnjavaju koje je vjerovanje ispravno i prihvatljivo, a to je upravo ono koje pociva na najcvršcem temelju ibadeta i obožavanja jednog i jedinog Uzvišenog Stvoritelja Allaha. Vjerovanje u Njega, dželle ve ala, obuhvata i vjerovanje u Njegove casne poslanike i sve o cemu nas je obavijestio. Tako Uzvišeni naziva nevjernicima one koji nece da vjeruju u neke Njegove poslanike, pored toga što se predstavljaju vjernicima. Kaže Uzvišeni Allah: "Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da izmedu Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: "U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo" i žele da izmedu toga iznadu neki put - oni su zbilja pravi nevjernici , a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju." (Prijevod znacenja - En - Nisa', 150-151.)

Spominjanje vjerovanja u Sudnji dan ukazuje na svjesnost iskrenih vjernika da ce stati pred svoga Gospodara i da ce odgovarati za svoja djela koja uciniše u životu na ovom svijetu. Samim tim sebe su kontrolisali i preispitivali, te nastojali da im ucinjena djela budu cista i iskreno uradena samo u ime Uzvišenog Stvoritelja. Svakako da samo vjerovanje, bez njegovih plodova, ne koristi, a to su dobra djela koja su ucinjena iskreno od strane vjernika i u skladu sa šerijatom njihovog poslanika, sve dok nije došao novi. Slanje posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa jasnim dokazima cijelom covjecanstvu, ciji su dolazak nagovijestili Allahovi poslanici i Njegove Objave, oznacava nepromjenjivost i trajnost njegovog Šerijata (vjerozakona) kao i nužnost da bude slijeden od svih.


Rijeci Uzvišenog Allaha: " - doista ceka nagrada kod Gospodara njihova: nicega se oni nece bojati i ni za cim nece tugovati!", ukazuju na garanciju ocuvanja njihovih dobrih djela i to da nece strahovati za svoju buducnost od onoga što ih ceka na Sudnjem danu, niti ce tugovati za onim što su ostavili iza sebe na ovom svijetu.