Historija Jerusalema je historija jednog živog grada koja nije slična nijednom drugom gradu u svijetu. Jerusalem (Al-Quds) predstavlja srce tri svjetske religije: islama, judaizma i kršćanstva, ali je isto tako mjesto najintrigirajućeg konflikta na svijetu, palestinsko-izraelskog pitanja.

Jerusalem je islamsko treće najsvetije mjesto i dom džamije Al-Aqsa (koja je bila mjesto prema kojem su se u molitvi okretali svi muslimani prije nego je zamijenjena sa kiblom u Meki). U ovom gradu je i Kupola stijene, gdje je boravio Poslanik s.a.v.s. tokom svog noćnog putovanja na nebo. Al-Haram al-Sharif, ili Plemenito utočište, je mjesto gdje je, kako vjeruju muslimani i židovi, poslanik Ibrahim a.s. spriječen u žrtvovanju svog sina Ismaila (ili Ishaka, kako vjeruju židovi i kršćani) Božjom intervencijom.

Historija Jerusalema

Za mnoge ljude kroz historiju, Jerusalem je predstavljao nagradu i mnogo su se borili oko njega. Arheološka istraživanja u ovom području pokazuju da je grad bio nastanjen i do 4000 godina prije nove ere.

Njegovo najstarije ime moglo bi biti Jebusit, što u prijevodu znači "Kanaanitski grad". Vjeruje se da su oni zajedno za kasnije dolazećim Filistejcima najstariji poznati preci današnjih Palestinaca. Filistejci su se smjestili duž mediteranske obale, otprilike od Jaffe pa do pojasa Gaze, boravivši u zemlji Kanaana mnoga stoljeća. Ostavljajući takav neporecivi znak, zemlja Filistejaca, ili Palestina, kako je postala poznata, ostala je do današnjih dana.

Davidovo osvajanje

Hiljadite godine prije nove ere izraelitski kralj David osvojio je Jerusalem, te ga utvrdio i opasao zidinama radi zaštite od napadâ. Kasnije, kada je kralj Solomon izgradio hram, Jerusalem je postao duhovno središte, prvo za židove, a kasnije za kršćane i muslimane.

Godine 586. prije nove ere Babilonci su zauzeli grad i njihov vladar Nabukadenezar je uništio hram, ali je on kasnije nanovo izgrađen. Aleksandar Veliki je takođe osvojio cijelu Palestinu 332. godine pr.n.e, a u kasnijim godinama egipćanska dinastija Ptolomeja i sirijski Seleukidi su takođe vladali ovim prostorima.

Prilaskom prvom stoljeću, grad Jerusalem je bio glavni grad Makabejskog carstva Simona Makabejeva, prije nego što je pao pod vlast Rimljana. Tokom vladavine Rimljana, grad Betlehem je bio svjedokom rođenja Isusa Krista, "sina Božjeg", za muslimane jednog od Božjih poslanika.

Isus je propovjedao važnost obožavanja jednog Boga u Nazaretu i Galileji, gdje je živio. Ali u Jerusalemu mu je suđeno od strane rimskog namjesnika Poncija Pilata i proglašen je pobunjenikom i lažnim prorokom. Kazna je bila smrt, i kršćani vjeruju da je bio razapet. Taj čin je postao temelj kršćanstva i mjesto njegovog (navodnog) raspeća u Jerusalemu je postalo najsvetije mjesto u kršćanstvu.

Njegovi sljedbenici su dolazili na to mjesto u hodočašću i crkva Svetog raspeća je sagrađena oko njega. Biblijska Palestina je postala sveto mjesto za kršćane.

Prijestolnica Rimljana

Nakon što je zauzet od strane Rimljana, postao je glavni grad dinastije Heroda koja je vladala pod direkcijom Rimljana. Godine 70. n.e. rimski imperator Titus je srušio jerusalemski Hram da kazni i obeshrabri jevreje koji su se pobunili protiv njegove vladavine. Godine 135. car Hadrijan je obnovio grad gradeći nove zidine nazivajući zemlju Palestinom a grad imenom Aelia Capitolina u čast rimskog božanstva Jupitera.

Od 313. godine kada se kršćanstvo masovno širi njegovim prihvatanjem od strane Rima, Jerusalem je ponovo oživio, pomognut od strane svete Helene (žene cara Konstantina), koja je sponzorirala većinu obnavljanja početkom IV stoljeća. Postao je centar kršćanskog hodočašća.

Sa brzim širenjem nove religije, islama, u regionu, grad je 638. godine zauzela muslimanska armija koju je predvodio Abu Ubaydah pod vladarem Umarom ibn al-Khattabom i islam je došao u Palestinu.

Sve od vremena Poslanika s.a.v.s., muslimani su smatrali Jerusalem važnim mjestom za hodočašće poslije Meke, a zbog njegovog religijskog značaja jer je bio mjesto Poslanikovog s.a.v.s. čudovišnog putovanja na nebo.

Između 688. i 691. godine Kupola stijene je konstruisana od strane Al-Walida ibn Abd al-Malika. Dvije godine kasnije džamija Al-Aqsa je sagrađena na istom mjestu, u čast Poslanikovog s.a.v.s. putovanja. Dvije džamije i njihova okolina postale su poznate kao Al-Haram al-Sharif i postale su treće najsvetije mjesto za muslimane.

Do XI stoljeća islam je bio prisutan u regiji već više od 500 godina. Grad je zadobio reputaciju "grada tri vjere". Ali za vrijeme Fatimida na vlasti, koji su se borili protiv kršćanske ekspanzije, vladari su počeli ograničavati dotok kršćanskih hodočasnika. Fatimidski vladar Al-Hakim je uništio crkvu Svetog raspeća (koja je kasnije ponovo izgrađena) kao odgovor na ustanak, što je doprinijelo pokoljima od strane nadolazećih križara.

Godine 1095. papa Urban II poziva na rat protiv muslimana u Palestini. Onima koji će se boriti, rekao je on, obećan je oprost njihovih grijeha i ono što oduzmu ili osvoje.

Pokolj

Godine 1099, Jerusalem su osvojili križari i njegovi stanovnici su poklani (muslimani, kršćani i jevreji). Većinu XII stoljeća on je bio glavni grad Latinskog kraljevstva Jerusalema.

Pod vođstvom Salah Al-Dina 1187. godine, muslimani su povratili grad i, uz veliko olakšanje građana Jerusalema, nije bilo ubistava iz osvete. Onima koji su željeli napustiti grad, to im je dozvoljeno, sa svim svojim dobrima i imovinom, a onima koji žele ostati garantiran im je život, imovina i mjesta za obožavanje. Prije nego što je otišao da povrati ostale muslimanske zemlje, Salah al-Din je postavio Diya al-Din Isa al-Hakkarija za guvernera i zaštitnika grada.

Poslije, pod vladavinom Memluka i Osmanlija, Jerusalem je nanovo izgrađen i preuređen, posebno za vladavine Sulejmana II (takođe poznatog kao Sulejman Veličanstveni), gradnjom zidova, kapija, kula i akvaduktâ.

Njegov najzapaženiji posao je keramičarski rad za eksterijer Kupole stijene. Sa neuporedivim vještinama vrhunskih perzijskih keramičara, 40.000 pločica je ispečeno i postavljeno, ukrašenih napisima ajeta iz Kur'ana. Ostale su sve do danas. Šesti križarski pohod sručio se na obale Palestine 1228. godine i godinu dana kasnije njemački car, Frederik II, se krunisao kao kralj Jerusalema. Petnaest godina kasnije, egipatska armija je povratila Jerusalem koju je predvodio paša Harezmi. Držali su ga Egipćani sve do XV stoljeća kada prelazi u ruke Osmanlija.

Tokom osmanlijske vladavine postojala je mala, ali značajna prisutnost židova u Palestini. Za vrijeme osmanlijskog propadanja, Jerusalem je postao otvoreniji grad. Povećao se broj kršćanskih hodočasnika, a gradile su se crkve i druge građevine.

"Veliki plan"

Evropska židovska imigracija u Jerusalemu je takođe rasla i bila je viđena od strane nekih grupa kao uvod u "veliki plan" koji su začeli cionisti. Do 1900. godine, židovi su bili najveća zajednica u gradu, te su proširili svoja naselja izvan zidova Starog Grada. Godine 1914. Prvi svetski rat doveo je do preokretâ, destrukcije i ekspanzije evropskih sila. Jerusalem su zauzele britanske trupe 1917. godine pod generalom Edmundom Allenbijem.

Iste godine, britanski ministar vanjskih poslova, Arthur Balfour, omogućio je potporu britanske vlade jevrejskoj domovini u Palestini te je signalizirao bogatom i uticajnom cionisti – lordu Rothchildu.

Pitanje glavnog grada

Nakon rata, Jerusalem je bio glavni grad Palestine, ali je bio pod britanskim mandatom. Kako se bližio kraj mandatu, i Arapi i židovi su bili odlučni da zadrže grad u svojim rukama. Ali manjine u gradu, kao što su kršćani, zalagale su se da grad bude otvoren za sve tri religije.

O ovom pitanju su raspravljali u UN-u te su, proglašenjem Palestine kao arapske i židovske države, učinili Jerusalem internacionalnim administracijskim gradom, ali koji se nalazi u arapskoj državi.

Čak i prije što su ove odluke trebale stupiti na snagu 14. maja 1948., izbili su sukobi u gradu između Arapa i židova. Židovi u Starom Gradu su se predali 28. maja, ali je Novi Grad ostao u židovskim rukama.

Stari Grad i svo ostalo okruženje koje je bilo pod kontrolom Arapskih legija – područje Istočnog Jerusalema – je aneksirao Jordan aprila 1949. Novonastala država Izrael je odgovorila zadržavanjem područjâ koje je držala deklarišući jerusalemski Novi Grad prijestolnicom Izraela, što je predstavljalo politički motiviran cilj koji je simbolizirao jevrejsku historiju i moć. (Pod stalnim UN-ovim rezolucijama koje se tiču statusa grada, Izrael je učinio Tel Aviv prijestolnicom.)

Godine 1967., Izraelske trupe su zauzele Stari Grad u šestodnevnom ratu sa Egiptom, Sirijom i Jordanom. Oni su formalno aneksirali Stari Grad i stavili cijeli Jerusalem pod centralnu upravu.

Arapima iz Istočnog Jerusalema je ponuđeno izraelsko državljanstvo, ali su gotovo svi odlučili da zadrže status Jordanaca. Izrael je iselio mnoge Arape iz Starog Grada, ali je dopustio pristup svetim mjestima za muslimane i kršćane. Do jula 1980., izraelski parlament je donio zakon o afirmaciji Jerusalema kao historijskog nepodjeljenog centra za sve židove, a Tel Aviv je zadržan kao glavni grad, a tako je priznat i od UN-a. Sa suburbanizacijom i razvojem naseljâ na teritoriji koju je držao Jordan, Jerusalem je postao najveći izraelski grad. Ali trvenje između Arapa i jevreja se nastavilo.

Na primjer, izraelski rad na iskopinama širom grada je uništio brojne primjere islamskog slikarstva i arhitekture i izmijenio je mnoga poznata obilježja Starog Grada. Ali iskopavanja sprovedena blizu džamije Al-Aqsa i crkve Svetog raspeća 1970-tih dovele su do većih sukoba između muslimanskih i jevrejskih stanovnika. Rušenje arapskih zgrada i konfiskacija arapske zemlje, zajedno sa mijenjanjem islamskih imena ulica i zgrada u židovska imena, je nastavljeno još od 1967. godine u svrhu judaizacije grada, a istovremeno se iseljava domicilno stanovništvo i spriječava im se povratak u njihovu domovinu.

Zemlja u židovskim rukama

Blizu 15.500 Arapa je iseljeno ili izmješteno od 1967. godine prema brojkama UN-a, a da bi se povećao broj jevreja u gradu. Posljedično tome, jevrejski stanovnici posjeduju većinu nekretnina i zemlje u gradu. Godine 1918. jevreji su posjedovali samo 4% zemlje, Arapi 94%, a manjine do 2% zemljišta. Do 1985. godine situacija se obrnula. Jevreji posjeduju 84%, Arapi 14%, a manjine oko 1% zemljišta.

UN-ove rezolucije

Tako velika kontroverza okružuje status Jerusalema kao glavnog grada muslimana i/ili židova, da je on bio objekt brojnih UN-ovih rezolucija i ostao je prijelomna tačka u svakim pregovorima.

O Jerusalemu je raspravljano u trećoj direktivi Rezolucije 181 UN-a 1947. godine, koja je tretirala Jerusalem kao odvojeni entitet (corpus separatum). Plan je predat UN-u 4. aprila 1950. godine ističući upravljanje svetim mjestima, kojima treba upravljati UN kroz zakonodavni savjet:
1. Jerusalem će biti podjeljen u dva sektora: jednim će upravljati Arapi, a drugim židovi,
2. Jerusalem će biti nenaoružana, neutralna zona i niko nema prava da ga proglasi svojim glavnim gradom,
3. javni savjet će biti formiran iz cijelog regiona, a bit će osnovan specijalni sistem zaštite svetih mjesta.
Izdate su još brojne rezolucije UN-a koje su tretirale status Jerusalema.