(Ši’ije i termin vehabizma)

 

Prvo, ako hocemo da razumijemo ovaj razvikani i izvikani termin „vehabizam”, kao i sadašnje konotacije njegove upotrebe, vratimo se knjizi iranskog, ši’ijskog, vjerskog voðe Homeinija, koja je izdana 1941. g. a nosi naziv „Otkrivanje tajni”. [3]

 

U toj knjizi Homeini navodi njihov ši’ijski „hadis”, koji je za ehlus-sunnet apokrifan, izmišljen i slagan na Poslanika, a.s. Na temelju toga „hadisa” ši’ije grade svoj odnos prema vjeri i muslimanima ehlusunnetske provenijencije. Iz tog lažnog hadisa razumije se da su kaburovi Alijinih potomaka vredniji od poslanika i njihovih kaburova. To su „džennetska” mjesta.

 

Ko ih posjeti, biva nagraðen kao i onaj ko ode sedamdeset puta na dobrovoljni hadž (osim obaveznog hadždža) i postaje „èist” od grijeha kao da ga je majka tek rodila. Ko bude gradio mauzoleje (turbeta) na njihovim kaburovima, kao mjesta ibadeta, imaæe nagradu kao da je pomagao Sulejmanu Davudovu u izgradnji Kudusa… Nasuprot toga, ko to ne bude vjerovao i bude to osuðivao kao zinaluk (i druge grijehe), biæe „najgori” u Poslanikovu, a.s., ummetu, i neæe biti obuhvaæen njegovim šefa’atom (zagovorništvom).

 

Odnosno, takvi postaju VEHABIJE po imenu Ibn Abdul-Vehhaba koji je sa svojim pristalicama oèistio Arabijsko poluostrvo od turbeta, mauzoleja, svetišta i dovišta na kaburovima, promovišuæi èisti monoteizam bez zabranjenog kaburskog, ili drugog posredništva, a koje opet, igra veliku ulogu u šiijskoj doktrini i „ibadetskoj” praksi. Zbog toga je Homeini u svojoj knjizi prosuo salve mržnje napadajuæi Saudijce (po njemu vehabije) i Saudiju kao „zemlju koja se odrekla vjere” (rušenjem turbeta, mauzoleja, nadgrobnih spomenika i boreæi se protiv raznorazanih izvitoperenosti).

 

Zato on traži „od države Irana i iranskog naroda da kazni” te „divljake i pustinjake iz Nedžda”. Prema njegovu mišljenju oni su „bez ikakvog znanja, iskustva i bogobojaznosti izišli iz okvira nauke, spoznaje i vjere” pa im „treba uskratiti vjerska i dunjaluèka prava”. [4] Vehabizam u Bosni Ratnom inercijom i dolaskom muslimana iz èitavog islamskog svijeta kod nas, neko je vješto ubacio i ovaj termin „vehabije”, ne da oznaèi pripadnika ili sljedbenika Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, veæ da oznaèi sve ono što nije pozitivno i afirmativno, što izaziva averziju javnog mnjenja, želeæi da se ta averzija fokusira na one koji se najviše i najtvrðe drže vjerske prakse.

 

Na one koji svoju islamsku pripadnost i praksu transparentno pokazuju èak i izgledom: bradom, nošnjom, dolaskom u džamiju, prihvatanjem raznih sunneta, adaba i manje znaèajnih propisa (sunnetuz-zevaid), i da ih optuži i žigoše novotarima i onima koji mijenjanju hanefijski mezheb. Tome je podvrgnut svaki onaj ko se ne drži obièajnog bosanskog islama i ko se drzne da tu praksu podredi nekakvoj analizi i provjeri autentiènosti kroz šerijatske izvore i meritornu mezhepsku literaturu.

 

Svi oni se etiketiraju s atributoim vehabizma i shodno tome (prema poklièu iz Homeinijeve knjige) treba im, „uskratiti vjerska i dunjaluèka prava”. I doista, tako je u Bosni prihvaæena ova borbena ši’ijska opcija protiv tzv. vehabija, ustvari opcija koju su oni lansirali protiv muslimana autentiène ehlusunnetske provenijencije. Tako su neki kod nas iz raznorazanih razloga i opcija, zapoèeli borbu protiv autentiènog islama žigosanjem i napadanjem na „vehabijsku”, ustvari sunnetsku, ispravnu praksu. Mnogi od oponenata, koristeæi medije, utrkivali su se da što surovije i beskurpuloznije napadaju navodni vehabizam. Èitav jedan vremenski period bio je rezervisan za monološko polemisanje o toj temi, o promjeni mezheba (neki nisu znali ispravno izgovoriti ili napisati ni rijeè „mezheb” pa su pisali „mesheb” pokazujuæi i time svoju „struènost”), o navodnoj sprezi vehabizma sa neprijateljima islama i sl.

 

Zapravo bili su to „struènjaci” koji doista nemaju šta reæi na pomenute teme, osim izliva gotovo fanatiène mržnje, koja se vjerovatno akumulirala u danima rata na sve i svašta i onda pokuljala na prvo na šta se ukaže prstom ponoseæi se kako puše, ne nose bradu „drže se hanefijskog mezheba” i sl. Nisu imali nikakvog legitimiteta niti potrebnih školskih, akademskih nominala ili kvalifikacija sa poznatih islamskih univerziteta da bi govorili o islamu na struèan naèin, utemeljen na šerijatskim izvorima, kao što bi trebala da ima ulema i oni koji govore o islamu. Što nisu vodili medicinske ili neke druge rasprave?! Zar za sve specijalnosti ne treba struènost?!

Neke stvari su bile vrlo simptomatiène:

Prva stvar je blagonaklonost nekih pojedinaca i grupa sa kojom se odnose spram ši’ijskog nepriznatog uèenja od strane ortodoksnog autentiènog islama i u isto vrijeme fokusirana averzija i antipatija pa èak i borba protiv KONSENSUSOM ISLAMSKOG UMMETA PRIZNATIH MEZHEBA. Èinjenica je da se kod nas pojavila i pokušala distribuirati knjiga „Svjetlo istine”,[5] izdane od Kulturnog centra pri ambasadi Islamske Republike Iran u R BiH, u kojoj se eksplicite napadaju dva najautentiènija hadiska izvora, „Sahih” Buharije i Muslima. Hadisi u njima okvalifikovani su kao „ jasno… legende i bajke koje su isprièali primitivni laièki umovi”[6], odnosno to su „krivotvoreni i izmišljeni hadisi”[7].

 

Nemam ništa protiv prijateljstva sa bilo kojom zemljom, a sa Iranom pogotovu. Naprotiv, treba iznalaziti mostove i naèine moguæeg politièkog, ekonomskog ili bilo kojeg drugog približavanja. Samo to ne smije biti nauštrb vjere i „vehabizacijom” onih koji se drže vjere, niti po cijenu da se na našem jeziku, u našoj zemlji, pišu knjige èiji sadržaj je usmjeren na rušenje drugog izvora naše vjere.

 

Druga simptomatièna stvar je da se kod nas, iza rata, poèinju praviti turbeta i mauzoleji poznatih boraca, mudžahida i šehida, što nema veze sa islamom i hanefijskim mezhebom, nego je èisto šiijska i derviško-sufijska doktrina. Po islamu to je zabranjeno, pošto islam ne dozvoljava nikakvu gradnju na kaburovima. Muslim i drugi bilježe vjerodostojno predanje u kome se kaže da je Fedaletu b.’Ubejd, pošto je umro neko od njegovih drugova u Bizantiji, naredio da mu se kabur poravna, obrazlažuæi to rijeèima: „Èuo sam Allahova Poslanika, a.s., da je naredio poravnavanje kabura.” (Dakle, nema nikakve gradnje na kaburu. On mora biti poravnat.)

 

Alija, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da mu je Poslanik, a.s., stavio u zadatak: „Ne ostavi spomenik, kip, idol, a da ga ne uništiš, niti uzvišeni (uzdignuti) kabur a da ga ne poravnaš.” Ševkanija kaže: „Poznato je da je podizanje kabura više od dozvoljenog (iznad jednog pedlja) haram. To su oglasili uèenjaci koji slijede Ahmeda, Šafiju, i Malika.” [8]

 

Nadalje, simptomatièno je da se pogled na vjeru toliko redigovano simplificirao kod nekih naših zvaniènika, vjerskih i politièkih, tako da gledano sa jednog macro nivoa, a kroz prizmu raznoraznih interesa (samo ne vjerskih), stiže se dojam da se kod nas razvila i prihvatila teza, kako se muslimani dijele na ehli sunnet i vehabije. To predstavlja takvu dezinformaciju, koja se nikako ne može u jednom normalnom diskursu prihvatiti ni kao teza, a kamoli kao „istina” sa kojom se operiše u bilo kakvom iole nauènom promišljanju islama i islamske prakse. Podjela muslimana na grupaciju ehli sunneta, ši’ija i vehabija, ušla je kod nas èak i u ,,ozbiljnu, nauènu” literaturu, pa je možemo naæi u obiènoj dnevnoj štampi, periodici IZ-e, pa èak i u novom izdanju geografskog atlasa za osnovne i srednje škole (izdanje Sejtarije). U tom atlasu se muslimani dijele na „ehlusune, šije i vehabitije” [9].

 

I da dezinformacija bude gora, a bruka veæa, zemlja u kojoj se pojavio islam prije 14 vjekova i gdje je roðen posljedni Poslanik, a.s., gdje se nalazi njegov grad Medina i u njoj njegova džamija, gdje se nalazi Mekka i u njoj Kjaba, kao prvi i najsvetiji hram za sve muslimane svijeta, gdje se nalazi mjesto i pravac okretanja u namazima (kibla) za sve muslimane svijeta, gdje se nalaze sveta obredna hadžska mjesta, kabur Poslanika, a.s., i njegove porodice i ashaba itd., obojena je u tom geografskom atlasu kao zemlja nekakvih vehabitijja (dakle kao da nisu muslimani!).

Islamski ummet se složio (idžma’) sa legitimitetom poznatih i priznatih mezheba, i time da je sunnet Poslanika, a.s., drugi centralni izvor Šerijata, tako da „izbacivanje” ta dva izvora (idžma’a i sunneta) tezom vehabizma i unificirane mezhepske prakse nije ništa drugo nego direktno rušenje vjere.

Termin vehabizma nije ništa drugo, dakle, nego jedan od „izama” koje neprijatelji islama poturaju muslimanima. Prije su to bili termini islamski fundamentalizam, islamsko tvrdolinijaštvo, islamski ekstremizam, islamska zelena transverzala i panislamizam.

 

Danas je to vehabizam, a sutra æe veæ biti nešto drugo. Dilema: „Grijesi” vehabizma ili valjana sunnetska praksa? Ovdje nam je cilj da analiziramo praksu zbog koje se neko proziva kao tzv. vehabija pa da utvrdimo da li je ta praksa u skladu sa vjerom ili nije? Da li je u skladu sa priznatim ehlisunnetskim mezhebima ili nije? I da li se neko predstavlja kao vehabija, kao što se neki predstavljaju sufijama, dervišima, šiijama i sl., ili je to pogrdni naziv neprijatelja islama za one koji se drže vjere? Da bi se to utvrdilo, moramo se osvrnuti na ono što smatraju i nazivaju vehabizmom.

 

Da to podredimo jednoj fikhskoj i usulo-fikhskoj analizi, te komparaciji kroz vjerske izvore i utvrdimo da li je to vjera; pa ako jeste da se javno kaže i potvrdi vjerom, osuðujuæi svakog onog ko to obezvreðuje i napada, ukazujuæi mu da takvim èinom i odnosom obezvreðuje, omalovažava i napada na vjeru, i da to ne radi ako je musliman; ili je to (eventualno) nova vjera, i novo tumaèenje vjere, pa da se to osudi i izbaci iz prakse.

„Grijeh” aminovanja naglas Oni koje nazivaju vehabijama, aminuju naglas kod džematile namaza, kada imam završi sa uèenjem „Fatihe”. Ima li to osnova u vjerskim izvorima ili je „grijeh” zbog koga treba optužiti nekog muslimana da je vehabija?! Izgovaranje „amin” naglas u namazu je sunnet, ali ne po hanefijskom mezhebu. Prenosi se dosta predanja (hadisa) iz kojih se razumije da svi klanjaèi (imam, oni koji klanjaju džematile i pojedinac) izgovaraju „amin” naglas poslije „Fatihe”, u namazima u kojima se uèi naglas, i u sebi, u namazima u kojima se uèi u sebi.

Nu’ajm kaže, a Buharija je zabilježio (ta’likan, bez lanca prenosilaca): „Klanjao sam za Ebu Hurejrom koji je prouèio ,Bismillahi’ zatim ,Fatihu’ pa kada je izgovorio ,veled-dallin’ izgovorio je ,amin’ a i klanjaèi su izgovovorili ,amin’. Iza selama Ebu Hurejre je rekao: ,Tako mi Onog u èijoj ruci je moja duša, moj namaz je slièniji namazu Poslanika, a.s., od namaza bilo koga od vas.’” Ovo predanje bilježe Nesaija, Ibni Huzejme, Ibni Hibban i Ibni Siradž. Ata’ kaže: „Ibnuz-Zubejr bi izgovorio ,amin’ a onda bi to oni koji klanjaju za njim podržali naglas da bi se džamijom prolomilo ,amin’”.

 

Prenosi se od Vaila b. Hudžra, Allah bio zadovoljan s njime, a Ahmed bilježi, da je rekao: „Èuo sam Poslanika, a.s., kada prouèi ,gajril-magdubi ‘alejhim, veled-dallin’ da kaže ,amin’ otežuæi glas.” Ebu Davudova verzija ovog predanja pominje da je „…podizao glas izgovarajuæi ,amin’.” Ata’ još kaže: „Zapamtio sam dvjesta ashaba u ovoj džamiji, kada bi imam prouèio ,veled-dallin’ džamijom bi se prolomilo naglas ,amin’.” A od Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Danas vam židovi ni na èemu ne zavide kao na ,selamu’ i izgovoru ,amin’ za imamom.”

 

Ovo predanje bilježe Ahmed i Ibni Madždže. Dakle, bez ikakve sumnje izgovaranje „amin” naglas je od vjere i njegovo prakticiranje nije vid novovjerstva ili bid’ata, nego sunnet, praksa Poslanika, a.s. Neki naši imami, u nastupu nekakvog mezhepskog šovinizma, neznanja i džehaleta, znali bi upozoriti i nareðivati prije klanjanja da se „amin” ne izgovara naglas, a ako bi to neko uradio, prekinuli bi namaz, što sigurno nije u duhu vjere niti hanefijskog mezheba, nego šejtanski nagovor koji može biti efikasan samo kod zagriženih, džahila-neznalica. Uostalom, neka takvi pogledaju, u hanefijskom fikhu kada se to i iz kojih razloga smije prekinuti namaz.

 

I èiji to mezheb slijede kada prekidaju namaz zbog neèije primjene sunneta Poslanika a.s.? To može biti samo mezheb Iblisa, la’netullahi ‘alejhi (neka je Allahovo prokletstvo na njega). Posebno bih preporuèio glasno izgovaranje „amin” u namazu teravije, koja se klanja duže i postaje monotona bez aktivnog uèešæa klanjaèa, tako da bi se oni i na takav naèin konstantnim izgovorom „amin”, na svakom rekatu iza prouèene „Fatihe”, iznova, lakše vraæali i skoncentrisali na namaz, ako im misli odlutaju.

„Grijeh” dizanja ruku prije i poslije ruku’a Ima muslimana koji prilikom klanjanja dižu ruke kada hoæe iæi na ruku’ i kada se dižu sa njega. Da li ta praksa ima svoje vjersko utemeljenje ili je vid novotarije protiv koje se treba boriti, a onoga koji to èini zvati vehabijom?!

Lijepo je diæi ruke prilikom ruku’a i dižuæi se sa njega. Dvadeset i dva ashaba prenose da je Poslanik, a.s., to èinio. Bilježe Buharija, Muslim i Bejhekija od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan s njime, da je rekao: „Vjerovjesnik, a.s., bi kada hoæe stupiti na namaz, dizao ruke naspram ramena i izgovarao tekbir, a kada bi htio iæi na ruku’ dizao bi ih na isti naèin, takoðer, i kada bi se dizao sa ruku’a. Onda bi rekao: ,Semi’allahu limen hamideh, rabbena ve lekel-hamd.’”

Bejhekija je još dodao na ovo u svojoj verziji: „Ovako je Poslanik, a.s., klanjao dok se nije susreo sa svojim Gospodarem (dok nije umro).”

„Grijeh” dizanja ruku poslije dva rekata

Takoðer, kakav je status dizanja ruku nakon što se klanjaju dva rekata farda i poðe dizati na treæi, kod trorekatnog i èetverorekatnog farda?

Buharija, Ebu Davud i Nesaija bilježe predaju od Ibni Omera, r.a., da je on, kada bi se dizao nakon dva rekata, dizao ruke, pripisujuæi to praksi Poslanika, a.s.

Klanjati na ovakav naèin, dakle, oponašati praksu Poslanika, a.s., nije nikakva novotarija u vjeri. „Grijesi” nakon selama kod fard-namaza Kakav je status zikra nakon završetka fard namaza? Da li se klanja odmah sunnet, kod namaza u kojih ima sunnet poslije farda, ili se prije toga prouèi zikr? I da li se uèi zajednièka dova, džematile? Što se tièe uèenja zikra poslije fard namaza, to je praksa i hanefijske pravne škole. U Kjafijinom djelu o namazu ne govori se ništa o uèenju i zikru nakon namaza, što automatski upuæuje na to da je to, po njemu, zasebna tematika koja ne ulazi direktno u namaz, niti govori o statusu klanjanja sunneta i nafila neposredno nakon farda, ili rastavljenih sa zikrom, kao ni o vrijednosti klanjanja sunneta i nafila zajedno sa fardom u džamiji ili kod kuæe.

Praksa naših muslimana je da se sve to klanja zajedno, da su to gotovo sastavni dijelovi obaveznih namaza, u kojima se ne rastavljaju farzovi od sunneta nego završavaju još i sa zajednièkom dovom i zikrom, pa èak se dešava da neki, ako ne mogu vremenski stiæi klanjati sve (fard i sunnete sa zikrom i dovom), propuštaju kompletan namaz ne klanjajuæi ga nikako.

Kjafija ne spominje u svome djelu ,,Hadikatus-salah”, korelacijsku vezu obaveznog namaza (farda), neobaveznog (sunneti-nafile) i zikra. Zbog važnosti namaza i nauène objektivnosti, pogledajmo o tome u jednom od najpoznatijih hanefijskih izvora ,,I’laus-sunen" od Zafer Ahmed El-’Usmanija, poglavlje: OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UÈI NAKON PREDAJE SELAMA, a koje se nalazi u treæem tomu na str.: 194 - 207.

U tom poglavlju se izmeðu ostalog kaže:

„…Rekoh:

…Doista je doviti neposredno nakon završetka svakog propisanog fard namaza mustehabb, sa dignutim rukama, kao uostalom što je poznato i rasprostranjeno po našim islamskim zemljama.

A neka se Allah, dž.š., smiluje novotarima u nekim pokrajinama Indije koji su uveli u praksu da imam i džematlije ustaju odmah poslije farda, kad prouèe: ,Allahumme entes-Selamu…’, onda klanjaju sunnete ili nafile, pa onda imam nakon ,Fatihe’, naglas, ponovno uèi dovu dok džematlije aminuju. To što èine, rade u smislu stalne obaveze, tako da obièni svijet smatra da je taj vid dove nakon sunneta ili nafila, zajedno sa imamom, namaska obaveza, pa èak ako se imam malo duže zadrži na sunnetima zamjere mu: ,Vidi ga, mi èekamo na drugu dovu a on rastegao sa sunnetima…’ Mutevelije džemata traže od službenih imama da moraju obavezno uèiti tu dovu poslije sunneta, inaèe ih razrješavaju dužnosti i neæe da klanjaju za onima koji ne rade po njihovom obièaju.

Allaha mi, to je doista novotarija u vjeri, jer si se mogao uvjeriti iz hadisa navedenih u tekstu poglavlja OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UÈI NAKON PREDAJE SELAMA[10]; broj dvanaest, da: ,Poslanik, s.a.v.s., nije klanjao dva rekata sunneta nakon džume, i dva rekata nakon akšamskog farza, osim u porodici - kod kuæe.’ (hadis je stepena hasen), i broj trinaest, da je: ,Poslanik, s.a.v.s., bio pitan o tome šta je vrednije: namaz u kuæi ili namaz u džamiji, pa je rekao: Vidiš li kako mi je stan blizu džamije? Da klanjam u kuæi, draže mi je nego u džamiji, osim ako se radi o farzu, propisanom namazu.’ (hadis je stepena sahih-vjerodostojan ili hasen).

 

U svim tim tekstovima imamo dokaz da je obièaj Poslanika, s.a.v.s., bio da praktikuje sunnete i nafile u kuæi. Nije utvrðeno ni u jednom hadisu da se on poslije toga vraæao u džamiju na dovu. Osim toga, to bi bilo otežavajuæe, što je potpuno razumljivo. Takoðer, ranije je navedeno da mendub (ono što je lijepo èiniti) postaje mekruhom ako se podigne na stepen koji mu ne pripada, pa je, naime, desna strana privilegovana (mustehabb) u svim ibadetskim aktivnostima. Meðutim, Ibn Mes’ud je to pokudio pobojavši se da to ne proglase obavezom, vadžibom. Kako je tek sa onima koji tvrdoglavo ostaju na novotariji i grijehu?

Ne upotpunjuje se dokaz ove grupe sa predajama u kojima se kaže da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad klanjao nafile u džamiji, kao što bilježi Et-Tahavi u knjizi „Me'anil-Asar” od Ibn ‘Abbasa: ,… da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao jaciju namaz, a potom ostao klanjajuæi, dok svi nisu izašli iz džamije.’, ili kao što bilježi Ebu Davud od istog prenosioca: ,Poslanik, s.a.v.s., je odužio uèenje nakon akšama, dok svi nisu izašli iz džamije., pošto klanjanje nafile u džamiji nije pokudio niko, a ovdje je predmetno pitanje njenog vrednovanja i džematile dove poslije neobaveznih namaza. Veæa vrijednost nafile je u kuænom obavljanju, kao što smo naveli potvrðujuæi to rijeèima Poslanika, s.a.v.s., (el-hadis el-kavli) koje se preferiraju nad njegovom praksom (el-fi’l) kao što je pravilo metodologije isl. jurisprudencije, tako da praksa (u ovakvim sluèajevima kada doðe u kontradikciju sa rjeèima) ima samo status dozvole.

A u ovim i drugima vijestima, nemamo nešto što bi upuæivalo da je Poslanik, s.a.v.s., nakon ovih neobaveznih namaza koje je obavio u džamiji, okupljao ljude i džematile dovio. Naprotiv, iz njih se razumije da je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzet sa namazom i uèenjem toliko da bi svi u tom vremenu izašli iz džamije. Prema tome, gdje je dokaz koji potvrðuje da je bila i (zajednièka) dova, nakon nafila (sunneta) u džamiji? Takoðer, prisiljavanjem imama i džematlija da praktikuju sunnete i nafile u džamiji imamo promjenu onoga što je ušerijaæeno i onoga što je šerijatski vrednije, te ogranièavanje onoga u èemu je Allah, dž. š., dao izbor, tako da taj èin prisile postaje zabranjena novotarija koju je haram èiniti.

Ranije smo naveli u tekstu Ebul-Ahvesa da je Ibn Mes’ud rekao: ,Ako imam završi sa namazom i ne okrene se, niti nastavi sa daljim klanjanjem imajuæi neku potrebu, ostavi ga i idi, njegov namaz je upotpunjen.’ (prenosioci ove predaje su potpuno povjerljivi). U djelu ,,Medžme’uz-zevaid” imamo još direktniji dokaz (1-200) gdje se kaže: ,Prenosioci ove predaje su povjerljivi’, a od Ibn Mes’uda se prenosi da je rekao: ,Kada imam preselami, a èovjek ima neku svoju potrebu, nema ga više šta išèekivati da mu se okrene licem, pa i ako prekine namaz i selam…’ U svemu ovome imamo dokaz za dozvolu napuštanja i odlazak klanjaèa za svojim poslom nakon završetka imama sa (fard) namazom i njegovog preselamljivanja.

 

U obaveznosti dove nakon sunneta i nafila, mijenjanjem ove (šerijatske) dozvole, bilo bi otežavanje imamu i džematlijama bez ikakva opravdanog razloga, jer im je šerijatski dozvoljeno da klanjaju nafile u džamiji, ili kuæi, ili gdje veæ hoæe, ili konaèno da se raspu nakon farda i idu za svojim potrebama. Kaže Uzvišeni Allah: ,A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziðite i Allahovu blagodat tražite…’ [11]

Oni nemaju dokaz ni u tome što je došao jedan opæi poticaj da se dovi nakon namaza, bilo da se radi o fardu ili nafili, jer u tome nema nikakvog dokaza da se to radi džematile ili da se u tome mora neko išèekivati.

Takoðer, ni u onome što navodi Eš-Širinbilani u djelu „Nurul-idah” i njegovom komentaru nakon rijeèi: ,Ustajanje i klanjanje sunneta neposredno nakon farda je sunnet.’, kada kaže: ,Mustehab je imamu, nakon što preselami, da se okrene na lijevu stranu zbog klanjanja neobaveznog namaza poslije farda, i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama, da tri puta Allahu istigfar uèine, da uèe „mu’avvizat” i „ajetul-Kursijj”, da prouèe tespih - po trideset tri puta „subhanellah”, „elhamdulillah” i „Allahu ekber”- a zatim dove za sebe i za ostale muslimane, podignutih ruku…’ U svemu ovome nema dokaza da se to uèenje i dova uèe džematile, niti da se uèe u džamiji, jer sama množina ne upuæuje na džemat i zajednièku aktivnost u osnovi, na šta upozoravaju šerijatski pravnici. Prema tome, njegove rijeèi znaèe da muslimani trebaju uèiti propisane vidove zikra nakon fard namaza, svako ponaosob, doviti svako za sebe i ostale muslimane, jer je Eš-Širinbilani sam prije toga rekao da je sunnete vrednije praktikovati daleko od „rija’a”, a za postizanje toga je kuæa ili nešto drugo…(str.:182).

 

Pošto je kod njega vrednije praktikovati sunnete kod kuæe i sl., pa kako je moguæe iz njegovih rijeèi ,…da Allahu istigfar èine, da mu zahvale (el-hamdulillah izgovoriti)…’ izvesti zakljuèak da to znaèi džematsko praktikovanje u džamiji?! Takoðer Eš-Širinbilani je ranije naveo prenoseæi iz „Medžme’ur-rivajat” da kad neko završi sa svojim namazom, onda uèi zikr ako hoæe sjedeæi, ili ako hoæe stojeæi. A njegove rijeèi: ,… i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama…’, ne znaèe da im se okreæe radi dove, nego je mustehab da na takav naèin prekine okretanje prema kibli, koje je bilo radi imameta pred džematom u propisanom fard namazu, bilo da im se okrene i sjede na svom mjestu, ili se podigne pa ode za svojim poslom, kao što je on oglasio i moguænost izbora u svemu tome (str.:182.), pošto se sa svim tim radnjama prekida pomenuto okretanje leða klanjaèima, pa to shvati! A Allah upuæuje koga hoæe na pravi put…” Ako neko sluèajno misli da je ovo stav samo ovog autora hanefijske provenijencije, neka zaviri i u druge mezhepske izvore pa æe naæi, recimo: „…da je najvrednije klanjati sunnete u stanu (kod kuæe), osim teravije.” [12]

 

Prema tome hanefijsko najvrednije mišljenje je da se sunneti klanjaju kod kuæe. Kad je to tako, onda, logièki se iskljuèuje i mujezinluk (osim ezana i ikameta), zajednièki zikr, zajednièko dovljenje sa imamom itd., jer u mezhepskom mišljenju nije došlo da se poslije tih obavljenih sunneta kod kuæe, najvrednije ponovo vratiti u džamiju, pa doviti zajedno sa imamom. Zato, praksa onih koji ovako postupe, ne može se tretirati vehabizmom, novovjerstvom i sl. To je praksa hanefijskog mezheba. „Grijeh” nemujezinjenja (osim ezana i ikameta) Kod nas je obièaj da muezzin uèi toliko povišenim tonom naglas, pored ezana i ikameta, još neke vidove zikra koga bi trebali uèiti svi klanjaèi, da ometa i spreèava sve ostale u tome, ili ometa one koji u tom trenutku klanjaju ili donaklanjavaju propušteno ako su zakasnili u džemat.

 

Da li je vjerski opravdano da se taj muezzinluk ispusti, kako se ne bi ometali ljudi kad klanjaju (ako su zakasnili na namaz ili klanjaju sunnete, nafile), ili je to sastavni dio namaza i džematskog klanjanja koji se ne bi trebao ispuštati? U hanefijskom djelu „Hašijeh” koje se smatra zadnjom finalnom recenzijom mezhebski preferiranih mišljenja od Ibni Abidina, šamskog uèenjaka (umro 1252.h.) daje se odgovor na to. Po njemu u harame koji se èine u džamiji spada i „…dizanje glasa sa zikrom…” Oni od uèenjaka hanefijskog mezheba koji to pak dozvoljavaju u džamiji, uslovljavaju da se time „…ne ometa, spavaè, klanjaè ili uèaè…” [13]

 

U hanefijskom mezhebu se zabranjuje uèenje zikra naglas u džamiji, po nekima uopæeno, a po drugima ako bi se time ometao klanjaè, uèaè ili èak, spavaè. Prema tome nije dozvoljeno ni u jednom mezhebu, pa èak ni hanefijskom, mujezinluk koji ometa ibadet druge osobe u džamiji. Zato bi muezzini trebali dobro da paze da li svojim glasnim uèenjem, osim ezana i ikameta, ometaju nekoga ko klanja u džamiji, uèi i sl. i time èine haram. Izgovarajuæi neke vidove zikra povišenim glasom po obièaju mujezinluka kod nas, spreèavaju time ostale džematlije da izgovore te vidove zikra, pa neka to uzmu u obzir. Zar nije bolje da te zikrove izgovore svi klanjaèi, nego sam muezzin?!

U krajnjem sluèaju, ako neko mujezini uèeæi naglas, neka prije nego što zapoène sa glasnim uèenjem razgleda malo po džamiji pa ako vidi da neko klanja ili uèi Kur’an, neka bar snizi glas toliko da ga što manje ometa, jer èesto se dešava da neko zakasni na džematile namaz pa treba da donaklanja odreðeni broj rekata farda i na mukama je da se skoncetriše zbog mujezinovog glasnog uèenja. A doista niko od uleme nije dozvolio da se bilo ko ometa dok klanja.

„Grijeh” puštanja brade Da li se puštanje brade povezuje sa slijeðenjem èetnika ili je to sunnet Poslanika, a.s., njegova praksa i obièaj islamskog ummeta?

Brada je bila prisutna u skorašnjoj praksi bošnjaèkih Muslimana kao vjerski obièaj. Antun Hangi, kršæanin koji je uèiteljevao po Bosni krajem prošlog vijeka, pisao je o životu i obièajima muslimana-Bošnjaka, oduševljavajuæi se njihovim likom i izgledom. Kao najmarkantniju stvar kod njih on spominje bradu:

„A da li je takav starac zaslužio toliko poštovanja? Pogledajte ga samo pa mi odgovorite! Pogledajte ono njegovo dugo, obièno mršavo lice, ono lijepo, veæ ponešto ugaslo oko, pa onda onu dugu i kao snijeg bijelu bradu pa æete se sjetiti na oblièja drevnih grèkih filozofa…Moram priznati da i meni kao inovjercu imponuje takova osoba…” [14] Puštanje brade spada u sunenul-fitre. Nešto što su praktikovali, ne samo Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici, nego i prijašnji Allahovi poslanici i njihovi sljedbenici. Buharija, Muslim i Ahmed bilježe predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, da je Poslanik, a.s., rekao: „Razlikujte se od mnogobožaca puštanjem brade i skraæivanjem ili brijanjem brkova.” U drugoj verziji ovoga predanja od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan s njime, koje bilježe Ahmed i Muslim, kaže se „…razlikujte se od vatropoklonika …” Malikije i hanbelije smatraju da je brijanje brade haram.

 

Nije pokuðeno urediti bradu otkidajuæi ono što prelazi preko „kabde”, odnosno preko šake kada se obuhvati donji dio brade, niti ono što se nalazi ispod grla. Buharija bilježi: „Ibni Omer je, kada bi završio sa obredima hadždža, obuhvatao bradu šakom, pa što bi prelazilo preko nje, otkidao”. Po hanefijskom mezhebu brijanje brade je mekruh tahrimen, odnosno mekruh koji je blizak haramu, a kod šafija je samo mekruh. Brijanje brade ženama, ako im naraste, nije mekruh, nego mustehabb (lijepo). Nije jasno kako je došlo do ustaljivanja masovnog obièaja brijanja brade kod naših muslimana, pošto to nije dozvoljeno ni po jednom mezhebu, osim za žene. Njima je to poželjno (mustehabb) ako im naraste brada, što je rijedak i izniman sluèaj.

 

Neki to pokušavaju pravdati time kako èetnici nose brade, pa je puštanje brade slijeðenje èetnika. Naravno, to nema nikakve logike, jer je takvo opravdanje u suprotnosti sa vjerodostojnim tekstovima, praksom Poslanika, a.s., i obièajem koji je doskora vladao ovim prostorima. S druge strane, najveæi krvnici, koljaèi, voðe i ideolozi èetništva ne nose bradu. Znaèi li to da se obrijani muslimani poistovjeæuju sa obrijanim ideolozima èetništva?! Naravno da ne, kao što se ni muslimani koji puštaju brade ne poistovjeæuju sa bradatim èetnicima.

Pošto je jasno da puštanje brade ima svoje jako vjersko utemeljenje po svim mezhebima, i u svim prijašnjim nebeskim vjerama i religijama, treba skrenuti pažnju našim muslimanima koji smatraju kako je lijepo brijati se èak i petkom „ureðujuæi se” za džumu, da to ne samo da nije lijep obièaj i ne spada u ureðivanje za džumu, nego je taj èin haram po nekim mezhebima dok je po nekim drugim pokuðen ili vrlo blizak haramu kao što je sluèaj sa hanefijskim mezhebom. Meðutim, stalna konstantna praksa ponavljanja èak i mekruha koji je blizak haramu postaje haram.

Posebno bi imami i službenici IZ-e trebali prvi, svojim vlastitim primjerom, pokazati da drže makar do naredbodavne sunnetske prakse Poslanika, a.s., odnosno do njegovog ustaljenog sunneta, u što svakako spada i brada, ako veæ ne drže do sunnetuz-zevaida koji su stepenom i vrijednošæu ispod tog nivoa.

Zakljuèak: Vehabijski „grijesi” su valjana sunnetska praksa Iz analize ove prakse, za koju kažu da je vehabijska, i njene komparcije sa šerijatskim izvorima, razumije se da nabrojani primjeri ne samo da nisu novotarija u vjeri, veæ, neki od njih imaju status šerijatske odredbe utvrðene po hanefijskom mezhebu, ili èak po konsenzusu svih mezheba ehlusunnetske provenijencije.

Zato nazivati muslimane koji to prakticiraju vehabijama, novovjercima, novim tumaèima islama i sl., doista je deplasirano. To rade mahom džahili i oni koji su optereæeni nekakvim kompleksima. Èesto su to i oni koji ne mogu da se podrede vjeri, a od nje žive. Oni su i najgrlatiji radi vlastitog interesa, jer se boje da æe svijet poèeti prièati: „Vidi ovoga, on ne drži do vjere, a živi od nje.” Zato je potrebno dizati viku na nekakve vehabije i skretati pažnju sa svog nerada i nedoliènog ponašanja. Jer sad je malo teže biti musliman. Ne biva se musliman samo imenom i „dobrim " srcem kao što je bilo u komunizmu koji je iza nas. Trebalo bi više stvari prakticirati.

 

Redovan namaz, post, … pa imati i bradu, i nošnju, šerijatsko pokrivanje žene, porodice, i mnoge druge manje bitne stvari. Trebalo bi se pripaziti malo pa ne biti po kahvanama u vrijeme kada bi se trebalo biti u džamiji, niti izbivati po mjestima sumnjivog moralnog karaktera gdje vjerniku uopæe nije mjesto, ni u vrijeme namaza niti poslije njega. Pogotovu to nisu mjesta na kojima se treba naæi nekakav vjerski voða ili predvodnik u vrijeme kada bi trebao biti na dužnosti u svojoj džamiji na redovnom džematile namazu ili vjerskoj pouci. Neko ne može prihvatiti takve norme ponašanja. Jednostavno mu se to ne sviða i onda bira izmeðu onoga što Poslanik, a.s., traži i svoje želje i šehveta.

 

Naravno, mnogo je jednostavnije, za one koji su samo profesionalci i koji zaraðuju na vjeri, proglašavati vjersko-sunnetsku praksu vehabizmom, dizati viku i sotonizirati nekakve vehabije kod obiènog u vjeru neupuæenog svijeta nego prihvatati vjerske obaveze i dužnosti regularnom vjerskom praksom kojoj bi se i sami trebali podrediti. Umjesto da budu pošteni, pa ako ništa drugo, da priznaju svoju imansku slabost i odaju poèast onome ko može da provede u život i taj dio vjerske prakse, umjesto da priznaju kako još nisu na imanskom stepenu da to i sami rade, oni nastoje obezvrijediti i omalovažiti vjerodostojnu praksu Poslanika, a.s., lijeèeæi svoje frustracije kojekakvim nazivima za muslimane kao što su: bradonje, vehabije i sl. U tome idu èak do nijekanja oèitih vjerskih ibadeta i sunnetske prakse.

Ako neko još uvijek smatra sve to neislamskom (vehabijskom) praksom, postoje šerijatski i mezhepski izvori u kojima se to lahko može provjeriti. Ako laže koza, ne laže rog! Što se tièe pomenute prakse u vezi s namazom, koja je bila predmetom žuène rasprave i polemike pri èemu je kvalificirana kao tip „nove vjere”, ili „vehabizam”, a koja je u svojoj biti originalna islamska praksa koju priznaju ehlisunnetski mezhebi, usuðujem se bez imalo ustezanja napraviti komparaciju. Naime, namaz bez sunneta koje napadaju kao pokuðenu praksu a koji je u obièajnoj praksi naših muslimana mogao bi se usporediti sa brvnarom (kuæicom) ili s „fiæom” (autom) dok bi se namaz sa tim napadanim sunnetima mogao uporediti sa raskošnom palaèom ili mercedesom. Ove komparacije su dovoljno zorne ilustracije tih razlika u namazu sa sunnetskom praksom i bez nje. Sprovoðenje sunnetske prakse i oživljavanje zaboravljenih sunneta u nekoj sredini ima poseban znaèaj i vrijednost.

I niko u ime nekakvog „jedinstva” nema prava da traži da se svi vozimo u fiæi, i da svi živimo u brvnari, da bismo na taj naèin svjedoèili da smo jedinstveni. Takva logika, možda, ima svojih pristalica samo još u Kini i Kubi, a inaèe je na drugim mjestima veæ oborena u èitavom svijetu, pred naletom demokratije. Zato imajmo malo više širine u našim prsima za prava naše braæe. Konaèno, džennet ima stepene, a džehennem takoðer. Pa bujrum!



　 　

[1] Vidi, Ahmed Fehmi Ebu Sunne, El-‘Urfu vel-‘adetu fi re‘jil-fukaha‘ ( El-Matbe‘a, 1992), 20. [2] Vidi, Kitabu fedailil-Kur‘an, babu te‘liful-Kur‘an, broj: 4993. [3] Ovo je prijevod knjige sa persijskg jezika koja je izdana u Teheranu 1941. g. Originalni prijevod naslova na arapskom je: كشف الأسرار، تأليف: روح الله خميني، ترجمة: الدكتور محمد البنداري، الطبعة الثالثة،1988 م.، دار عمار للنشر و التوزيع عمان

[4] Sve ovo navedeno vidi na stranicama Homeinijeve knjige „Otkrivanje tajni”: 20, 22, 45, 49, 58, 81… [5] Vidi, Muhammed Džafer Zarean, Mustafa Rezvani, Svjetlo istine, Prevodioci: Nasiha Pašiæ, Husnija Neslanoviæ.

[6] Ibid., 12

[7] Ibid., 21

[8] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 462.

[9] Vidi, Atlas svijeta za osnovnu i srednje škole, Izdavaèko preduzeæe Sejtarija, (1998), 120.

[10] Vidi, Zafer Ahmed El-‘Usmani, I‘laus-sunen, (Idaretul-Kur‘ani vel-‘ulumil-islamijje, 1415) 3, 194 -207. [11] Vidi, Kur’an, 62,10. [12] Vidi, Ibrahim b. Muhammed b. Ibrahim El-Halebi, Multeka el-ebhur, 1, 121. [13] Vidi, Ibnu Abidin, Hašijetu reddil-muhtar, 1, 660. [14] Vidi, Antun Hangi, Život i obièaji muslimana, 191.

　 Suština problema

Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako naštetile u ovoj situaciji. Prva je pogrešna metodologija da’veta u dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentiène islamske prakse i druga kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnošæu što je možda prirodni slijed koji možemo razumjeti iz navedenog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, kada kaže da bi i ashabi bili odbili vjeru da je zapoèela sa naredbama i zabranama „ne pij”, „ne zinaluèi” i sl. Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz primjenu najljepše metodologije, pa tek onda je poèeo sa ustrojstvom pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajuæi uz to èitav taj period pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uništi kada je osvojio Mekku. Meðutim, moramo naglasiti da je sa druge strane uèinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajuæi pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razluèiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.

Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove politièke i vjerske voðe prisiljeni su naæi zajednièki jezik sa èetnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, maðutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktièarima umjesto toga htjeli su obraèun i primjenu sile raznim sredstvima; fizièkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sliènim metodama. Htjeli su muslimanima praktièarima uskratiti dunjaluèka i vjerska prava.

Poruka i opomena

Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: "I opominji, a opomena æe koristiti vjerniku"[1].

Ne želim biti nièiji glasnogovornik veæ samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaniènim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeæa vid odgovornosti i vjerske obaveze da se ukljuèi u rješenje problema koji optereæuju neke džemate i neke sredine. Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na meðusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: "Muslimani su braæa"[2].

Posebno bih savjetovao svojoj braæi i kolegama imamima u džematima i uopæe službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktiènosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., æe sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.

Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuðenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.

S druge strane, onaj ko se hoæe baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, izmeðu ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.

Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.

Navodimo citat iz brošure koju je napisao Salih Safvet Bašiæ (izdanje 1943.g.) kao izvod iz svojih predavanja u bivšoj Šerijatskoj sudaèkoj školi u Sarajevu, sa nazivom: „Kratak pogled na razvoj šeriatskog prava & Nešto iz poviesti razvoja ilmi kelama” na tridesetoj strani: „Hanbelovci su uglavnom svi pristaše tradicije. Svi su izreda muhaddisi, te više drže do predaje nego li do samostalnog zakljuèivanja razuma. Odtuda je i njihova mržnja prema svakome onome koji se bavi i operiše s dokazima uma.

 

Ovakav pravac nije donio nikakve koristi ehli sunnetu; štaviše, bio je štetan. Predaja se iz dana u dan množila, a znanstveno se nije smjela izpitivati njena vjerodostojnost. Na taj su se naèin pojavili mnogi apokrifni hadisi. Držeæi se samo nakla a odbacujuæi akl neke hanbelije su (gulati hanabile) izašle pred javnost s èudnim tvrdnjama, kao što je personifikacija Boga, naime da je Bog slièan èovjeku, da ima noge, ruke itd. Osim toga hanbelije su uobæe previše konzervativni. Mrze svakoga koji se sa njima ne slaže. Do njihove pojave meðu islamskom ulemom borba se vodila perom i govorom, ali su je oni pretvorili u borbu oružjem.

 

U Bagdadu ih je tada bilo mnogo. Tu su bili u veæini, te su, oslanjajuæi se na snagu, poèeli da svojevoljno progone narod, pretražujuæi kuæe i gazeæi svetinju kuænog praga. U èijoj kuæi su našli nebiz (jedna vrsta piæa), prolievali su ga, glasbene instrumente razbijali, a vlastnika kuæe javno bièevali. Miešali su se i u trgovinu. Isto tako i sloboda kretanja bila je ogranièena. Ako bi se èovjek našao na ulici sa ženom bio bi zlostavljan i kažnjen. Nevini i pravi ljudi voðeni su na redarstvo i tamo bi se krivo svjedoèilo protiv njih.

Jasno je da je ovakav postupak morao izazvati reakciju. U Bagdadu se iz dana u dan pojavljivao sve jaèi revolt protiv hanbelija. Pa i sama vlast je prema njima poèela da zauzima neprijateljski stav. Kao prvu mjeru protiv njih državna vlast izdaje naredbu, da se dvojica hanbelovaca ne smiju zajedno vidjeti na ulici. Pored toga poduzete su stroge mjere protiv mezhebske borbe. No ove mjere nisu imale pravog efekta sve dok nije došao na prijestolje halifa Radi-billah, koji je najenergiènije nastupio protiv hanbelija. Èim je postao halifa, izdao je ovaj proglas:

>>O vi, koji prispodobljujete Boga svome odvratnom licu i obliku, pripisujuæi mu noge, ruke, pa dapaèe i kovrèastu kosu, vi koji tvrdite i dokazujete da Bog ima svojstva slièna vašim svojstvima, dižete ga na nebesa i spuštate na zemlju. Vi napadate na velike imame, grdite ih i mrzite. Napadate Muhammedovu , a.s., porodicu i kufur im pripisujete. Vi širite pravac, koji je uperen protiv jasnih propisa i zabranjujete zijaretiti grobove velikih ljudi, a pripisujete obiènim ljudima keramet i mudžize. Neka je prokletstvo na šejtana, koji vam u ovim prljavim i bogu mrzkim djelima pomaže. Ja, vladar pravovjernih, kunem se Bogom, da æu vas, ako se ne proðete tih djela, poubijati, a vaše domove popaliti.<<

I zaista ovaj je proglas uèinio kraj nasilju hanbelovaca u Bagdadu.” Ne bih ulazio u vjerodostojnost ovog citata i analizu postupaka hanbelovaca (gulatu hanabile) niti u postupak abbasijskog halife Radi-billah (Muhammed b. El-Muktedira Dža’fera b. El-Mu’tedida billah, Ahmeda Ebul-Abbasa, 297-329), pošto bi to sve zahtijevalo pisanje još jedne knjige, veæ sam ovo naveo samo kao primjer metodoloških netaktiènosti i zabluda s obadvije strane. Primjer u objavljenoj brošuri je dostupan našoj javnosti, što je neko kapitalizirao u liène svrhe i pokušao preslikati na naše stanje u BiH, iako ono nema ni izbliza dodirne taèke sa tim davnim dogaðajem iz historije islama.

Ipak, ovdje bih napomenuo vezano za ovaj primjer, a što se tièe Allahovih svojstava, pripadnik šehadeta mora prihvatiti sve one opise koje je Allah, dž.š., dao za sebe, kao i opise i svojstva kako Ga je Poslanik, a.s., opisao, a došlo je u vjerodostojnim predanjima, naravno, bez personificiranja Njegove Uzvišene Osobe, ali i bez nijekanja i te’vila onoga što je došlo u tradiciji. Što se tièe namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji naèin bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu naèina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeðenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.

Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktiènih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktièara.

Pogledajte iz ove knjige o namazu, H.K. Prušèaka, koja je hanefijske provenijencije, da se elita hanefijskog mezheba (Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed i drugi), samo u pitanjima namaza razišla u desetinama, pa i stotinama mes’ela, dajuæi ponekad potpuno opreèna stajališta. Ipak, ni za jednog od njih nismo rekli da je mezhepski konvertit i da ga na silu treba istjerati iz džamije, ili prisiliti na odreðenu praksu, ili stajalište.

Zar nije egzemplaran primjer koji se pominje na kraju Kjafijine knjige, poznat u fikhu kao dvanaest mes’ela, ili „el-mesailul-isna ‘ašerije” a koji može objasniti svu besmisao pokušaja samo jedne, unificirane prakse?

U tih pomenutih dvanaest mes’ela namaz je pokvaren po Ebu Hanifi, a ispravan po mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda. Osnova problema je kod pravila na osnovu èega se istupa iz namaza. Kod imama Ebu Hanife izlazak iz namaza je fard sa aktivnošæu klanjaèa, dok kod njih dvojice nije tako, odnosno, iz namaza se može izaæi i samo pasivnim „zadnjim sjedenjem”. Dakle, samo zbog jedne osnove i pravila, hanefijska mezhebska pravnièka elita se razišla u dvanaest mes’ela, upravo zbog dijametralno suprotnih stajališta, u kojima se namaz proglašava ispravan kod jednih, i neispravan kod drugih. I dok se takvi krucijalni razlazi tolerišu u Mezhebu, dotle par nebitnih mes’elica koje ne utièu na bit i ispravnost namaza, a nalaze se u praksi kod nekih klanjaèa, toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl.

 

Nije li to šejtanski posao? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl. Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako? Ili su to dobre bošnjaèke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktièarima ne može?! Preporuèio bih da struènjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stoèari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici politièkih nauka možda o Platonovoj državi, a struènjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoæe, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju odreðene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuæe diplome, akademska zvanja, odgovarajuæe nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logièno.

Takoðer, onaj ko u izgovoru rijeèi „amin” naglas u noænom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi politièko nejednistvo muslimana, politièki je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vodi muslimane ni vjerski ni politièki.

Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj obièajni „šerijat”, koji èesto nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tuèom, èupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sliènim metodama. Èak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotiènih siledžija. Iz kojeg su to mezheba išèaèkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam.

 

 To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svaða u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!

Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.

U knjizi „Greške koje se èine kod èišæenja (abdesta i dr.), namaza i u džamiji” šejha Abdul-Aziza Muhammeda Es-Sedhana, kaže se: „7. Od grešaka je, takoðer, uèenje u džamiji naglas, tako da to zasmeta nekome ko klanja ili uèi.” Potom se u komentaru ovoga teksta daje objašnjenje uèenjaka iz svih mezheba, pa se kaže: „Nikome nije dozvoljeno da uznemirava èovjeka u džamiji, klanjaèa, uèaèa, onoga koji zikiri, dovi i sl., za šta je džamija u osnovi i namijenjena. Dakle, nije dozvoljeno ometanje takvih unutar džamije, na džamijskim vratima, niti izvana džamije. Zna se da je Poslanik, a.s., došao jednom prilikom a neki ashabi klanjaju, dok drugi uèe naglas, pa je rekao: ,Ljudi, svako od vas razgovara i obraæa se svome Gospodaru. Zato ne ometajte jedni druge uèenjem naglas.’ Pa kada je zabranio klanjaèu da uèi naglas kako ne bi ometao drugoga, onda je pogotovu zabranio da onaj koji nije u namazu ometa onoga u džamiji. Ko uèini nešto što zasmeta ljudima u džamiji ili uèini nešto što æe dovesti do ometanja, to mu se treba zabraniti.’ Pitan je Tadžud-din Eš-Šafi’i o grupi koja uèi naglas tako da ometa druge, da li je to dozvoljeno ili nije, pa je rekao:

,Najpreèe je da to ne èine, i najpreèe im je to zabraniti.’ Pitan je o tome Zejnud-din El-Maliki pa je rekao: ,To nije dozvoljeno i vlast to treba zabraniti.’ Od imama Malika se prenosi: ,Takav se izgoni iz džamije.’ Tako približno je odgovorio i kadija iz hanbelijskog i hanefijskog mezheba.”[3] Dakle, onaj koji je u džamiji ne smije se uznemiravati èak ni glasnim uèenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizièkim napadanjem.To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.

Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa nauèili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav èin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajuæi muslimane praktièare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat neèije demagogije èak i iznutra IZ-e.

Zato bih preporuèio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji æe napadati druge muslimane; verbalno ili fizièki, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog èina još i veæi a grijeh teži. Naroèito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer æe time postati gubitnici u oba sluèaja; u sluèaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, èeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u sluèaju revanšizma od napadnutog i dunjaluèko gubitništvo. 


[1] Vidi, Kur’an, 51, 55. [2] Vidi, Kur’an, 49,10. [3] Vidi: Strana: 228.