---

 

Od Ebu Zerra, radijallahu 'anhu, se prenosi da je rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je proučio suru Ed-Dehr sve do njenoga kraja, a zatim je rekao: "Ja vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete! Oglasila su se nebesa i imaju pravo da se oglase. Nema na njima mjesta koliko je četiri prsta, a da nema meleka koji je svoje čelo na sedždu Allahu spustio. Tako mi Allaha, da znate ono što ja znam malo biste se smijali, a mnogo plakali! Ne biste se sa ženama u posteljama naslađivali, a izišli biste na prostranstva ponizno se moleći Allahu. Volio bih da sam drvo koje će se posjeći.” (Et-Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed)

Vjernik u Allaha, subhanehu ve te'ala, mora da bude u strahu od Njega i Njegove kazne, jer je On Uzvišeni poručio: "Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv, ali da je i kazna Moja, doista, bolna kazna!” (Prijevod značenja El-Hidžr, 49-50.) Allah, subhanehu ve te'ala, nas upozorava na Sebe pa kaže: "Allah vas na Sebe upozorava. A Allahu se sve vraća!” (Prijevod značenja Ali Imran, 28.)

 

Et-Taberi, komentarišući ovaj ajet, kaže: "Allah vas zaplašuje od činjenja grijeha i uzimanja za zaštitnike Njegovih neprijatelja, a Njemu ćete se vratiti nakon vaše smrt Pa, ako se suprostavite Njegovom naređenju stići će vas neizostavno Njegova kazna, pa Ga se bojte i čuvajte se da vas ona ne pogodi jer On žestoko kažnjava.” (Tefsir et-Taberi)

 

Strah od Allaha, subhanehu ve te'ala, predstavlja jedan od najvećih stepeni bogobojaznosti jer čovjek ne može doseći visoke stepene osim putem straha od Uzvišenog Gospodara svjetova.
Uzvišeni Allah kaže: "Pravi su vjernici samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im povećaju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.” (Prijevod značenja El-Enfal, 2.)

 

 Allah, subhanehu ve te'ala, nam je naredio da Ga se bojimo, i strah je učinio uslovom imana. Uzvišeni Allah kaže: "Pa ih se ne bojte, nego se Mene bojte, ako ste vjernici!” (Prijevod značenja Ali Imran, 175.)

Takođe, Uzvišeni Allah kaže: "Oni koji iz bojazni prema Gospodaru svome strahuju, i oni koji u dokaze Gospodara svoga vjeruju, i oni koji druge Gospodaru svome ravnim ne smatraju, i oni koji od onoga što im se daju udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru, - oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču.” (Prijevod značenja El-Mu’minun, 57-61.)

Prenosi se od Aiše, radijallahu 'anha, da je rekla: "Upitala sam Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, o ovome ajetu, rekavši: ‘Jesu li to oni koji piju vino, čine blud i kradu?’, Odgovori: ‘Ne, kćeri Es-Siddikova! Nego su to ono koji poste, klanjaju, udjeljuju sadaku i plaše se da to od njih ne bude primljeno. Oni se natječu u dobru.’” (Et-Tirmizi)

 

Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, se najviše bojao Allaha, subhanehu ve te'ala, kako stoji u predaji od Aiše, radijallahu 'anha, da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: "Ja najbolje poznajem Allaha od svih ljudi i najviše Ga se bojim.” (Buhari i Muslim)

 

Od Aiše se, također, prenosi da je kazala: "Kada bi zapuhao vjetar, Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, bi proučio: Allahumme inni es'eluke hajreha, ve hajre ma fiha, ve hajre ma ursilet bihi. Ve e'uzu bike min šerriha, ve šerri ma fiha, ve šerri ma ursilet bihi (Allahu, tražim od Tebe dobro ovog vjetra, dobro koje je u njemu i dobro s kojim je poslan. Utječem Ti se od njegovog zla, od zla koje je u njemu i od zla s kojim je poslan).

 

Nastavila je: Kada bi se naoblačilo pred kišu promijenila bi se boja Poslanikovog, sallallahu 'alejhi ve sellem, lica. Izlazio bi i ulazio te išao naprijed i nazad. Kada bi pala kiša briga bi nestala što sam primjećivala na njegovom licu. Upitala sam ga o tome pa je rekao: ‘Aiša, moguće je da bude kao kada je narod Ad rekao: I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: "Ovaj nam oblak kišu donosi!’" (Muslim)

 

Allah, subhanehu ve te'ala, nam u Kur'anu spominje i primjer meleka, koji se boje svoga Gospodara, iako su Njemu potpuno pokorni.

Uzvišeni Allah kaže: "Oni govore: "Svemilosni je uzeo dijete!" Uzvišen neka je On! A meleki su samo robovi poštovani. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi. On zna šta su radili i šta će uraditi, i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni i sami, iz straha prema Njemu, strepe.” (Prijevod značenja El-Enbija', 26-28.)

 

Na drugom mjestu Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: "Allahu sedždu čini sve živo na nebesima i na Zemlji, u prvom redu meleki, i oni se ne ohole, boje se Gospodara, Koji je iznad njih, i čine ono što im se naredi.” (Prijevod značenja En-Nahl, 49-50.)

Također, ako proučimo stanje ashaba i generacija poslije njih iz reda dobrih prethodnika ovog Ummeta, primjetit ćemo da su stalno činili dobra djela i da su, također, mnogo strahovali. Mi svi smo, u odnosu na njih, ne samo zapali u nemar, već smo bezobzirni i lažno sigurni od Allahove kazne. Evo primjera Ebu Bekra Es-Siddika, radijallahu 'anhu, koji je rekao: "Volio bih da sam dlaka na koži čovjeka vjernika!" (Ahmed - "Ez-Zuhd").

 

A kada bi stupio u namaz bio je poput pruta tresući se iz straha od Allaha. Evo i Omera b. El-Hattaba, radijallahu 'anhu, koji je na samrti rekao svome sinu: "Teško ti se, stavi moj obraz na zemlju ne bi li mi se Allah smilovao.

Zatim je tri puta rekao: "Teško mi se ako mi ne oprosti!”; i onda je ispustio dušu. (Ahmed - "Ez-Zuhd")

 

Strah je Allahov bič kojim vodi Svoje robove ka znanju i djelu kojima će postići Njegovu, subhanehu ve te'ala, blizinu. Strah spriječava čovjeka da čini grijehe i navodi ga na pokornost. Manjkavi strah poziva nemaru i smjelosti u činjenju grijeha, a pretjeran strah vodi ka očaju i razočarenju. Stoga je kazano: Nije bojaznik onaj ko plače i trlja oči, nego je bojaznik onaj koji ostavlja ono od čega strahuje da će biti kažnjen.

Zato je nepojmljivo da se vjernik prestane bojati Allaha pa makar i oslabio. Oslabljenost njegovog straha će biti shodna slabosti njegove spoznaje i iskrenog vjerovanja. Vjernik ne smije da bude bez straha od Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne jer je On upozorio na to: "A zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali? Ili zar su stanovnici naselja sigurni da ih naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali? Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.” (Prijevod značenja El-E'araf, 97-99.)

 

Od Ebu Zerra, radijallahu 'anhu, se prenosi da je rekao: "Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je proučio suru Ed-Dehr sve do njenoga kraja, a zatim je rekao: "Ja vidim ono što vi ne vidite i čujem ono što vi ne čujete! Oglasila su se nebesa i imaju pravo da se oglase. Nema na njima mjesta koliko je četiri prsta, a da nema meleka koji je svoje čelo na sedždu Allahu spustio. Tako mi Allaha, da znate ono što ja znam malo biste se smijali, a mnogo plakali! Ne biste se sa ženama u posteljama naslađivali, a izišli biste na prostranstva ponizno se moleći Allahu. Volio bih da sam drvo koje će se posjeći.” (Et-Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed)

 

Značenje hadisa: Da znate ono što ja znam o Allahovoj, subhanehu ve te'ala, veličini i osveti prema onome ko Mu je nepokoran, dugo biste plakali, tugovali i strahovali od onoga što vas čeka. Ne biste se nikako nasmijali. Riječi "malo biste se smijali” su u značenju "ne biste se nikako smijali”, što se shvata iz konteksta.
Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: "Neće u vatru ući nijedan čovjek koji je zaplakao iz bojazni od Uzvišenog Allaha kao što se mlijeko u vime ne može vratiti.” (Et-Tirmizi, En-Nesai, Ahmed)

 

 Također je rekao: "Uzvišeni Allah kaže: Tako mi Moje Moći i Uzvišenosti neću Svome robu spojiti dvije sigurnosti niti dva straha. Ako bude siguran od Mene na dunjaluku zastrašiću ga na Sudnjem danu, a ako Me se bude bojao na dunjaluku biće siguran na Ahiretu.” (Sahih Ibn Hibban)

 

O granici straha od Allaha, subhanehu ve te'ala, Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: "Granica straha je kada te spriječava u činjenju grijeha prema Allahu, a ono što je više od toga je nepotrebno.”

 

piše: Ahmed Džinović, prof.