Islamske pouke Peti i Šesti dio - 6 February 2010 - Teme

Main » 2010 » February » 6 » Islamske pouke Peti i Šesti dio

0:45 AM

Islamske pouke Peti i Šesti dio

Iz gornje dvije priče sigurno si se uvjerio, da ti nije potrebno veliko znanje, a sada ću ti objasniti, šta je potrebno onome koji želi poći pravim putem.
Prije svega potreban mu je odgojitelj (muršid), koji će iz njegove duše odstraniti sve zle navike i učiniti ga kreposnim i ćudorednim, slično zemljoradniku koji trijebi trnje i ostale štetne biljke sa svoje zemlje, da bi mu plod bio što bolji i obilniji. Poziv odgajatelja je samo nastavak poziva Božijeg Poslanika. Muhammed a.s. je poslat da uputi narod na Božiji put. No on nije mogao ostati među nama zauvijek. Kao i svi ljudi tako je i on morao umrijeti i nestati između nas, ali su zato ostali njegovi zastupnici, koji će i dalje pokazivati svijetu pravi put. Za Božijeg zastupnika traži se na prvom mjestu da je alim (učen), ali ni sama učenost nije jedini uvjet.
Ja ću ovdje ukratko upozoriti na glavna svojstva koja moraju da krase pejgamberove zastupnike na zemlji. U prvom redu alim ne smije biti materijalist niti pohlepan za položajima. Isto tako nužno je da bude pristalica priznatog autoriteta, čiji se učitelji postepeno dižu i vežu za najvećeg učitelja, Muhammeda a.s.. Nadalje, mora posjedovati veliku dozu vještine u vježbanju duha s apstinencijom ili umanjivanjem jela, spavanja i govora, čestom molitvom, milodarom i postom. Družeći se sa svojim muršidom naučit će se ćudorednom i kreposnom životu. Strpljivost, zahvalnost i odanost prema Svemogućem, pouzdanost u Boga, uvjerenje u istinu, skromnost, duševna smirenost, blagost, poniznost, znanje, stid, vjernost, ponos i nada, sve su to svojstva, koja učitelj mora posjedovati, pa tek onda da bude dostojan da ga slijede. No ovakvi su vrlo rijetki. Tko bi ipak imao sreću da nađe učitelja sa spomenutim svojstvima i da ga ovaj primi, dužan je da ga poštuje i javno i tajno. Javno će ga poštivati na taj način, što će se ustezati od svake kritike i rasprave s njime, makar znao da je učitelj pogriješio. Serdžadu će mu sterati samo kad bude htio klanjati, a kad obavi namaz dići će je. Ne smije pred njim klanjati mnogo nafile. Izvršavat će njegove naredbe koliko god je moguće. Nije dovoljno samo formalno izvršavati naredbe šejha. U sve što vani manifestira mora biti i u duši uvjeren i svojom unutrašnjošću to potvrđivati. U tome bi se sastojalo tajno poštivanje. Ako nisi u stanju i prividno i stvarno ukazivati odanost prema svome šejhu, onda ti je bolje da ga napustiš.
Nadalje, dužnost je onoga koji reflektira da bude vodič pravom putu, da izbjegava hrđavo društvo i da time uskrati vlast šejhova nad svojim srcem, očisti se od prljavštine prokletog sotone, a u svakom slučaju bit će mu draže siromaštvo od bogatstva.
Upamti, da tesavvuf (misticizam) ima dva glavna svojstva: ispravnost (istikamet) i ćudoređe. Tko bude ispravan u svojim postupcima i prema drugom bude ćudoredan, taj je bez sumnje sufija.
Ispravan je onaj koji žrtvuje svoju udobnost i sreću za sebe, a ćudoredan je pak onaj koji bi prije drugome popustio i prihvatio njegovu želju, nego bi ga prisilio i nametnuo mu svoje mišljenje, s tim da se misli ovog drugog ipak kreću u granicama Šerijata.
Pitao si me da ti objasnim, šta je to obožavanje. Obožavanje se sastoji od tri elementa:
1. izvršavati propise Šerijata,
2. biti fatalista i zadovoljiti se Božijom sudbinom i
3. žrtvovati svoje osobno zadovoljstvo da bi se postiglo Božije zadovoljstvo.
O tevekkulu ti mogu reći, da se sastoji u čvrstoj vjeri u ono što je Bog dž.š. obećao, odnosno da vjeruješ da ćeš postići ono što ti je Bog propisao, pa makar se čitav svijet tome suprostavljao, i obratno, ne možeš doći do onoga što ti nije određeno ni uz pomoć svih ljudi.
Biti odan i iskren (ihlas) znači sva svoja djela činiti u ime Boga i nastojati da se postigne Njegova milost, a ne voditi računa o tome, da li će te drugi pohvaliti ili pokuditi.
Licemjerstvo (rija) proizlazi iz obožavanja ljudi. Izbjeći se tomu može jedino uvjerenjem, da su svi ljudi potčinjeni Božijoj sudbini i da nisu u stanju učiniti nikome nikakve štete ni koristi bez Božije volje. Ako budeš zamišljao ljude moćnim, onda se bez sumnje ne možeš oteti licemjerstvu.
Na neka tvoja druga pitanja ja sam već odgovorio u svojim djelima, a na neka je zabranjeno uopće odgovarati. Radi prema ovome što znaš pa ćeš upoznati i ono što ne znaš.
Od danas me nemoj više tako pitati! Ubuduće imaj u vidu ove Božije riječi:
Bilo bi za njih mnogo korisnije da su se strpjeli i sačekali dok dođu.
Nemoj me ništa pitati prije nego ti ja sam objasnim. Naime nemoj hitjeti sa pitanjem; možda ćeš sam doći do spoznaje ili će ti sami događaji otkriti istinu:
Ne hitite, pokazat ću vam Svoje dokaze!
Ne pitaj prije vremena; znaj da ćeš najprije spoznati putujući:
A zar ne putujete po zemlji i ne promatrate prirodu.
Ako budeš putovao i promatrao Božija stvorenja i u svojoj ćeš duši otkriti čudesa. Budi spreman da žrtvuješ i dušu svoju. Žrtvovati dušu svoju je najveće djelo dobročinstva.
Zun-nuni Misri, obraćajući se jednom od svojih đaka, rekao je: Ako si spreman da žrtvuješ i dušu, dođi ovamo; ako nisi, onda se udalji od tesavvufa!

Šesti dio

Primi od mene osam stvari, ako ne želiš da ti one na Sudnjem Danu budu tužitelji. Četiri su zapovijedi, a četiri zabrane.
Zabrane su:
1. Gledaj da što je moguće manje raspravljaš i vodiš diskusiju o bilo kakvom pitanju. U raspravljanju ima više štete nego koristi. Ono je izvor svih negativnih i hrđavih svojstava, kao što su licemjerstvo, zavidnost, oholost, mržnja, neprijateljstvo, podilaženje i slično.
Ali ako se pred tobom povede diskusija o jednom pitanju i ti vidiš da istina bez tebe neće izaći na vidjelo, u tom slučaju moraš se i ti umiješati u raspravu, ali samo s namjerom da pridoneseš pobjedi istine. Za takvu namjeru postoje dva znaka:
a) da ti je stalo samo do toga da se dođe do istine, pa svejednako došla ona od tebe ili od tvoga protivnika;
b) da ti bude draže voditi raspravu u samoći nego pred svijetom.
Reći ću ti još nešto. Pitati znači odvesti bolesnika od srčane bolesti liječniku da ustanovi bolest, a odgovor je ustanovljenje dijagnoze i pokušaj da se bolesnik izliječi. Pravi alim pak liječi samo onoga za kojeg drži da se može izliječiti. Ako je bolest kronična i neizlječiva sva vještina liječnika bit će u tome da uvidi besmislenost liječenja i da badava ne troši vremena.
Neznanje je vrlo opasna bolest. Ona se dijeli na četiri vrste. Samo je jedna izlječiva a druge tri je besmisleno liječiti, a to su:
(I) Tko pita iz zavidnosti, tko okreće leđa od nauke iz mržnje, tomu ne treba odgovarati. Makar mu najbolje i najjasnije odgovorio, time ćeš mu samo povećati mržnju, neprijateljstvo i zavidnost. Najbolje je ovakve ostaviti neka i dalje boluju od ove bolesti, kao što veli Bog dž.š.:
Napusti i ne vodi računa o onome koji je zaboravio Mene i koji traži samo ovozemna uživanja!
Zavidnik sa svim što radi i govori raspaljuje samo vatru koja uništava plod njegova znanja:
Zavidnost uništava dobra djela kao što vatra sagorijeva drva.
(II) Tko boluje od gluposti. I ova vrsta neznanja je neizlječiva. Isa a.s. je rekao:
Bio sam u stanju proživjeti mrtve, ali mi je bilo nemoguće izliječiti glupa čovjeka.
Ovdje se pod glupim misli čovjek koji se bavio naukom vrlo kratko vrijeme i naučio nešto malo iz vjerske i svjetske znanosti, pa misli da nitko nema učeniji od njega. Zato se upušta u rasprave sa najvećim kapacitetima koji su čitav svoj život potrošili u istraživanju i izučavanju raznih znanosti. On misli da su sva pitanja koja on ne pozna nepoznata i drugima. I ovoj vrsti ljudi je suvišno odgovarati.
(III) Tko želi da sazna i jedino s tom namjerom pita, ali je toliko glup da nije u stanju i pored najboljeg tumačenja i odgovora razumjeti stvar. Bolje je da se ovakvom uopće ne odgovara.
Muhammed a.s. je rekao:
Nama, Božijim poslanicima naređeno je da općimo s ljudima prema njihovoj umnoj sposobnosti.
(IV) Što se tiče izlječive bolesti neznanja, ona je obilježena time što bolesnik želi bez ikakve srdžbe, zavidnosti i strasti da dođe do spoznaje, jer pita ne iz zavidnosti i inata, već iz ljubavi prema saznanju. Radi toga je potrebno liječiti ovog bolesnika i odgovarati mu na njegova pitanja.
2. Potrebno je da što više izbjegavaš i da se uopće ne primaš službe vaiza, jer je misija vaiza vrlo delikatna i puna je nezgoda. Jedino se čovjek može primiti te službe pod uvjetom, da bude radio ono što govori. Tek će tada moći i smjeti govoriti drugome. U tom smislu je rečeno Isau a.s.:
Najprije kaži sebi, pa ako budeš uspio da sam primiš svoj savjet, onda možeš govoriti drugima. Inače, stidi se svog Boga!
Ako se pak primiš vaza i uloge upozoritelja potrebno je da se tada čuvaš dvaju svojstava:
a) da se čuvaš ukočenosti u govoru, nejasnog i dvosmislenog štiva, jer ovakav način izražavanja znači truhlost duše i slabost srca. Upozoravati znači potsjetiti čovjeka na užas paklene vatre i na njegovu nedovoljnu zahvalnost Stvoritelju, te ga time potaći na razmišljanje o životu koji je besmisleno potrošio i o preprekama koje mu stoje na putu kao što je bojazan od slabog završetka ovog života i pomanjkanja imana pri predaji duše. Isto tako poučiti ga da razmišlja, da li će biti u stanju odgovoriti Munkiru i Nekiru i da li će biti u stanju preći preko Sirat-ćuprije ili će se strovaliti u provaliju. Također će razmišljati i o svom položaju na Sudnjem Danu. Sve ove stvari čovjek mora imati na umu i o njima razmišljati, i to na taj način, da mu se, kada o tome misli, srce potrese i nastane velika uznemirenost i nespokojstvo u njegovoj duši. Izazvati ovakvo stanje u čovjeku znači opomenuti ga. A vaziti pak znači upoznati čovjeka sa ovim stvarima da bi upoznao svoje nedostatke u izvršavanju dužnosti, kako bi se jedanput opametio i pokušao povratiti i nadoknaditi ono što ga je prošlo. Naravno da će vaiz u svojoj propovijedi nastojati da bude što razumljiviji, slično čovjeku, koji gledajući kako prijeti opasnost jednoj kući od poplave pohita da upozori ukućane na tu opasnost. Kao što se ne može ni zamisliti da bi se ovaj u toj opomeni služio nerazumljivim i nejasnim izrazima, tako isto ni vaiz se ne smije služiti kojkakvim lakonskim dvosmislenim riječima i rečenicama.
b) nije dobro da ti bude jedina želja da okupiš oko sebe što više slušača i da ti slušači, derući svoja odijela, pokazuju strah, a ti s ovim hoćeš da se kaže, kako je tvoj glas dobar i kako si ti izvrstan vaiz, jer ovakav tvoj postupak odaje težnju ovozemnom dobitku. Naprotiv, trebaš odvraćati svijet od dunjaluka, a upućivati ga da se sprema za onaj svijet, da bude pokoran Bogu, nepohlepan za ovozemnim uživanjem, da bude darežljiv i Bogobojazan, da ih poučiš o ibadetu, jer su oni po svojoj prirodi skloni učiniti ono što je u oprečnosti sa Šerijatom i ćudorednim načelima. Zato ih zastraši i upozori na loše posljedice takvog njihovog postupka, kako bi se dozvali, popravili i ustegli od grijeha. Ovakav način upućivanja jedini se može nazvati pravim vazom. Sve drugo bit će daleko od propovijedi i više će biti štetno negoli od koristi, pa je potrebno takve vazove zabraniti i odvratiti svijet da ih ne sluša.
3. Vaiz se ne smije družiti s vladarima niti s drugim visokim dostojanstvenicima, jer je takvo druženje veoma opasno. Ako pak bude prisiljen da se s njima druži, ne smije ih hvaliti niti se moliti Bogu za njihov dug život, jer se time izaziva Božija srdžba.
4. Vaiz ne smije primati nikakvih poklona od upravljača: vladara, ministara i njegovih službenika. Jednako je - znao on da je taj poklon od halala ili ne znao. Ovakvi su pokloni i hedije vrlo opasni po vaiza, jer ga čine ovisnim i stavljaju ga u nezgodan položaj. Ma koliko bio hrabar neće se moći otresti da pribavi ili ne izgubi naklonost svog dobročinitelja, odnosno poklonitelja. Gledat će da svoj vaz udesi uvijek po želji poklonitelja i da mu se nipošto ne zamjeri. A to sve skupa predstavlja opasnost po vjeru. Najmanja šteta od toga bila bi ta, što onaj koji prima hediju odmah zavoli onog koji mu je daje, a voljeti nekoga znači željeti mu dug život. To znači, u našem slučaju, željeti opstanak i dug život nasilnika. To pak htjeti isto je kao što i željeti nasilje i propast svijeta. Pa pitam te sada, ima li šta opasnije od ovakve želje.
Čuvaj se i nemoj da te sotona zavede i prevari. Ne vjeruj onima koji ti vele da je dobro uzeti od vladara hediju, pa je podijeliti nemoćnim i siromašnim s motivacijom da ćeš je ti potrošiti u dobro, a da je ostala kod njih, oni bi je potrošili u zlo. Ovakvom varkom prokletnik je mnogima odsjekao glavu. O ovome smo mi opširno govorili u Ihja-ul-ulumu.
Ovo su, eto, četiri stvari kojih se moraš čuvati i koje smo označili kao zabrane. Mi smo ti preporučili još četiri druge koje moraš raditi, a to su:
1. Postupaj prema Bogu onako kao što bi želio da prema tebi postupa tvoj sluga. Što nisi zadovoljan da tebi sluga čini, nemoj ni ti činiti Bogu, svom pravom Gospodaru.
2. Kad budeš radio nešto drugom misli kao da on to tebi čini, jer čovjek neće imati potpuno vjerovanje (iman) sve dok ne bude želio drugome ono što sam sebi želi.
3. Potrebno je da ti bude glavna namjera proučavanja raznih znanosti da time očistiš srce i dušu. Kad bi znao da nećeš živjeti više od jedne sedmice sigurno je da se kroz to vrijeme ne bi bavio proučavanjem Šerijatskog prava (fikha), moralke (ahlaka), izvora Šerijata, filozofije i slično, jer ti ove znanosti neće ništa koristiti. Zato ćeš se ti baviti upoznavanjem svojstava svoje duše i kontroliranjem srca. Na prvom mjestu prekinut ćeš sve veze s dobrima ovog svijeta, očistit ćeš dušu od pokudnih svojstava i okititi dobrim vrlinama i time je naviknuti na ljubav prema Bogu. Čovjek može svakog časa umrijeti, pa je radi toga potrebno da se uvijek sprema za smrt. A sad čuj nešto drugo i promisli o njemu! Kada bi ti rekli da ćete vladar poslije nekoliko dana postaviti ministrom, što bi ti tada radio? Razumljivo je, da bi ti čitavo vrijeme uljepšavao i dotjerivao ono na što bi mogao pasti vladarov pogled. Ti bi na prvom mjestu očistio svoje tijelo, obukao novo i najbolje odijelo, uredio i popravio kuću itd. Ti već znaš na što ovim ciljam. Promisli o tome? Zar nije rekao Muhammed a.s.:
Bog ne gleda u vaš vanjski izgled, niti u vaša djela, nego gleda vaša srca i vaše namjere.
Ako želiš upoznati srce i njegova stanja, onda čitaj Ihja-ul-ulum i druga moja djela. Upoznati srce prvorazredna je dužnost svokog pojedinca (fardi-ajn), dok su ostale znanosti, osim onog dijela bez kojeg se ne mogu obaviti druge vjerske dužnosti, skupna dužnost (fardi-kifaje).
4. Ne smiješ imati imetka više nego ti je potrebno za jednu godinu. Tako je postupao i Muhammed a.s.
On je često govorio:
Bože, podaj mome ummetu samo onoliko, koliko mu je potrebno da bi mogao podmiriti nužne potrebe. Neka ne bude ni manje ni više od toga.
Muhammed a.s. je osiguravao opskrbom za jednu godinu samo one članove svoje zajednice, za koje je znao da nisu baš tako čvrsti i da imaju u srcima neku slabost, dok je one koji su bili čvrsti u svome vjerovanju osiguravao opskrbom za samo dan i po.
Mladiću, eto, ovim sam uglavnom odgovorio na tvoja pitanja. Potrebno je da postupiš po njima i da me ne zaboraviš. Sjeti me se dovom.
Što se tiče dove ja bih ti preporučio ovu, s tim da je često učiš, a naročito iza namaza:
Bože, tražim od Tebe potpunu blagodat, trajnu nepogrešivost, opću milost, zdravlje, sretan i udoban život, pravo dobročinstvo, opću udobnost, dobrotu i milost!
Bože, budi uz nas a nemoj biti protiv nas! Sretno završi naše živote, ispuni naše čiste želje, podaj zdravlje i kad odlazimo i kad dolazimo, i kad osvićemo i kad omrćemo, uputi nas Svome rahmetu, prospi svoj oprost na naše grijehe, podaj nam da se popravimo, da nam bude glavna opskrba Bogobojaznost, da se za vjeru borimo i trudimo i da se na Tebe oslanjamo!
Bože, učvrsti nas na pravom putu i u ispravnosti, odvrati nas od onih poslova, za koje bi se kajali na Sudnjem Danu što smo ih činili, olakšaj nam teret naših grijeha, opskrbi nas opskrbom Tvojih odabranika, odbij od nas zlo Tvojih neprijatelja, sačuvaj nas od vatre kao i naše očeve,majke, braću i sestre! Učini nam to, tako Ti Tvoje milosti, o Ti, koji si najmilostiviji, koji opraštaš, koji si plemenit, sve znaš i silan si i zadnji, moćan si i milostiv prema siromasima! Nema drugog osim Tebe. Slavimo Te; ja sam bio nasilnik. Neka je spas Muhammedu a.s., njegovoj porodici i svim drugovima njegovim!
(Sa arapskog preveo Husein Ðozo)

Izvor: Ilmu-din.ucoz.com
Pripremio: Harun Lab